Prije 25 godina Dušanka Lalović imala je 70 godina i jedna je od malobrojnih koji su preživjeli pokolj u Gornjoj Јošanici. Odlazak kod babe Јoke i dede Vasilija Višnjića, na proslavu krsne slave Svetog Nikolaja, za nevine i dobronamjerne Јošaničane nije nagovještavao tragediju, o kojoj su tada izvještavali i Bi-Bi-Si i Njujork tajms. Čudom je izbjegla smrt bježeći pred dželatima, čijih likova se i danas sjeća.
“U jednom žbunju ispod sela sve je gorilo. Vidjela sam sve, čula su se zapomaganja, jauci i plač… Bila je velika panika, borba za život. Nije bilo nikakvih naznaka uoči Nikoljdana da će se tako nešto dešavati. U pola šest su nas probudili pucnji. Bježala sam sa tetkom, ali su nju ubili”, prisjeća se Dušanka Lalović, jedan od očevidaca stravičnog događaja.
Ubijeni su i Dušankin otac Tomo i stric Rade Višnjić. U napadu na srpsku nejač, izvedenom iz pravca Goražda, prema tvrdnjama očevidaca, bilo je nekoliko stotina vojnika, kojima su tadašnji šefovi Armije Republike BiH narednili da niko ne smije ostati živ, čak ni djeca. Dobro upućeni svjedoci tvrde da su to naredili Zaim Imamović, Ahmet Sejdić, Ferid Buljubašić i Hadžo Efendić.
U Nikoljdanskom pogromu krvnici su masakrirali i sestru i zeta Slavka Đorđevića-Јelu i Miladina Višnjića.
“Moja sestra je izmasakrirana, zaklana je sa nekoliko uboda u trbuh, a zet je iskasapljen, probadan je bajonetom. Nisu htjeli da ga ubiju, nego su ga ostavili da se muči dok ne izdahne”, opisuje još jedan od očevidaca nemilih dešavanja, Slavko Đorđević.
Selo je sravnjeno sa zemljom. Prepričava se i stradanje porodice Višnjić-Vukadina i Zorke i njihovih sinova, Dragoljuba i Milana. Ubijeni su i Dragoljubova surpuga Olga, sedmogodišnji sin Dražen i desetogodišnja kćerka Dragana.
Zločinci su ubili i dvoipogodišnju Danku Tanović i njenu dvadesettrogodišnju majku Zoru. Postoje svjedočenja da su se zločinci harajući po selu takmičili ko će više zaklati. Očevici ističu da je bilo stravičnih prizora.
“Tog jutra smo došli da im pomognemo ali već je bilo kasno. Najstrašnije su slike kada smo vidjeli zagrljene oca i sina ubijene. Nismo mogli nikome pomoći, sve je bilo mrtvo. Ubijena Olga, koju su poveli u Goražde pa je ubili, a malo dolje niže njezina mrtva kćerka”, kaže očevidac zločina, Milorad Čančar.
Potomci Višnjića darovali su zemlju u Gornjoj Јošanici za podizanje zadušnog spomen hrama.
Među brojnim svjedočanstvima koje su očevici iznosili i pred policijskim i pravosudnim službama Bosne i Hercegovine, ukazuju da je jasno ko su naredbodavci i izvršioci ovog svirepog zločina.
“Јedan komšija odavde Hasko Јašarević, kada smo bili na položaju oko Zebine šume i dozivali se i pričali, rekao je gdje je tijelo ubijene Olge koju smo kasnije našli baš kako je i rekao. Pitao sam ga, zašto Olgu ubiste, a on mi kaže da nisu oni nego Višegrađani”, rekao je svjedok, Radmilo Kulić.
Zločin bez kazne 25 godina poslije je bolno prisjećanje preživjelih da za ubijenu djecu nevine starce i žene niko nije odgovarao. Iz Tužilaštva BiH-odgovor i na našu adresu: “U toku je istraga koja se odnosi na ratni zločin na navedenom području. Više informacija ili detalja, u ovom trenutku ne možemo davati”. Dušanka Lalović tromost pravde na bh. način potkrepljuje i činjenicama da je više puta službeno iznosila istinu.
“Od Nikoljdana 1992. godine kada se sjetim prvo izjave u našoj policiji, znam da je bilo i Hagu pod oznakom B i da su ga dali u bih tužilaštvu. Razgovarali smo i sa tužiocima, dok je glavni tužilac bio Goran Salihović uglavnom ništa nije urađeno, sve je na mrtvoj tački”, završava očevidac ovog događaja, Dušanka Lalović.
Gornja Јošanica, selo je u kojem stravične slike nikada nisu izblijedile, posvuda ruševine i podsjećanje na jecaje stradalnika, među kojima je najstariji bio devedesetogodišnji Rade Pljevaljčić. Tišina ovog, za mnoge svetišta iz kojeg istinu, svjedoče sjene zvjerski umorenih mučenika i vapaj da zločin ne smije ostati bez kazne.
RTRS