“Kao da su svi u Njemačkoj, Francuskoj i drugim zemljama progutali neku tabletu za koju misle da im je pročistila dušu. Zatvorili su tu priču. Gotovo da mi je više prijao napad organizovanih grupa koje su me čekale pred Nacionalnim teatrom u Oslu /gdje mu je uručena ugledna `Ibzenova nagrada`/ od tog ćutanja Zapada”, rekao je Handke.
Govoreći o motivaciji da tako dugo ostane posvećen odbrani “pogrešno shvaćenog i nepravedno okrivljenog srpskog naroda” uprkos pritisku javnog mnjenja, Handke je za beogradsku “Politiku” objasnio da je Srbija za njega bila nepoznata zemlja, ali da je on u jednom trenutku “znao da je nemoguće da samo jedna strana, jedan narod bude kriv za sve”.
“Za medije u zapadnom svijetu, Srbija je bila neka vrsta crne rupe…Upitao sam se šta se događalo sa Srbima u Krajini i BiH, pošto su se našli u drugoj državi i osjetili kao građani drugog reda. Želio sam da tu doputujem i da zajedno sa njima sve to osjetim”, rekao je Handke.
Austrijski pisac, čija su djela bila obavezna literatura na studijima književnosti na fakultetima još krajem 20. vijeka, istakao je za beogradski dnevnik “Blic” da današnjem svijetu nedostaje pokret otpora protiv fašizma.
“Fašizam, kakvim ga u istoriji znamo, može da se savlada. U to vrijeme fašizma postojali su ozbiljni pokreti otpora. A, danas ne postoji nikakav pokret otpora”, zaključio je Handke.
On je ocijenio da političari danas, umjesto da doprinose napretku, rade upravo suprotno – “otvaraju žarišta i onda manipulišu rovitim, napetim situacijama”.
Na pitanje kako gleda na to što je smatran čovjekom Slobodana Miloševića, Handke je odgovorio: “Posjetio sam ga u zatvoru. Posjetio bih i druge. Posjetio bih i /Bila/ Klintona, ali on, nažalost nije u zatvoru”.