Jovan Dučić zasigurno je jedan od naših najvoljenijih književnika. Volimo ga jer nas je naučio da volimo jedni druge i svoju zemlju, ali nas je njegov rad u okviru refleksivne, rodoljubive i elegične poezije naučio kako da volimo i upoznamo sebe.
Njegova deskriptivna i misaona djela postavljaju životna pitanja pred nas i opisuju nam svijet iz drugog ugla. Ono što se sa sigurnošću zna jeste da je Dučić rođen u Trebinju, ali godina i tačan datum nisu ni danas sa sigurnošću utvrđeni. Prema riječima samog književnika, koje možemo smatrati najvjerodostojnijim, datum je 5. februar 1874. godine. Trebinje je ujedno i grad koji ga do danas najviše slavi i poštuje, ali ono što se sa sigurnošću zna jeste da je umro na današnji dan (7. aprila) 1943. godine.
Nebrojeni su njegovi radovi i djela, među kojima su najpoznatiji eseji, kritike, putopisi i pjesme. Diplomirao je pravo u Parizu i od 1912. do 1941. bio ambasador kraljevina Srbije i Jugoslavije u velikim evropskim gradovima.
Njegov znatan diplomatski uspjeh bio je poznat širom svijeta i uopšte smatralo se da je izuzetan u svojoj političkoj karijeri. Međutim, Dučićev doprinos ne leži u diplomatskim odnosima, ma koliko cijenjen u ovoj oblasti on bio. Ono što je Jovan Dučić ostavio u nasljeđe budućim generacijama prevazilazi svaki politički uspjeh, a to je jedan od najčistijih, najdubljih oblika poezije ikad napisane u srpskoj književnosti.
Bio je drug čuvenog pjesnika Alekse Šantića, sa kojim je stvorio književni krug i pokrenuo časopis “Zora”. Poznato je i njegovo prijateljstvo sa hercegovačkim spisateljem Svetozarom Ćorovićem s kojim je uhapšen i otpušten s posla. S Jovanom Skerlićem sarađivao je u mnogim radovima i časopisima.
Upamćen kao veliki srcelomac, Dučić je dobar dio svog pisanja, naročito lirike, posvetio ženama. Ljubav i ljepši pol za njega su bili neiscrpna tema, ovjekovječena brojnim stihovima.
Popularna književnica Mirjana Đurđević kaže da je Dučić za nju, između ostalog, pjesnik iz školske čitanke.
“Sa druge strane, razumljivo mi je što je za one koji nakon čitanke baš i nisu imali dodira sa knjigom – izvor svekolikih mudrosti, doduše često nedomišljenih ili izvučenih iz konteksta, ali majstorski ispisanih prijemčivim jezikom, rečenicama ili stihovima koji se ne zaboravljaju lako. Čak i ako čoveku memorija nije jača strana, ili je zaturio svoj primerak knjige ‘Blago cara Radovana’, uvek su tu bezbrojni sajtovi sa citatima koji će mu pomoći da u svakoj prilici ispadne pametan, patriota i veliki poznavalac ženske duše”, rekla je ona.
Riječi istoričara umjetnosti Milana Kašanina najbolje sažimaju Dučićev život: “Jovan Dučić je, kao čovek, pocrpao iz života sve, kao što je, kao pisac, pocrpao sve iz reči. Nije se mogao pametnije utrošiti jedan život, ni bolje iskoristiti jedan talenat. Ništa nije propustio, niti upropastio. Sa onim što je nosio u sebi, više se nije moglo dati nego što je on dao.” Jovan Dučić je zaista bio, kako majstor svog zanata, tako i veliki umjetnik, sposoban da pokrene najtananije niti čovjekove duše.