Ranjenik koji nikad nije saznao ko ga je spasio službenim “jugom” “Elektrodistribucije”
Goran Vranješ iz Prijedora, instruktor u “Željeznicama Republike Srpske”, u slobodno vrijeme novinar i snimatelj, jedan je od 26 ranjenih u napadu na Prijedor, koji su “Zelene beretke” izvele 30. maja 1992. godine, kada je ubijeno 15 srpskih vojnika i policajaca.
Goranu je to bilo treće ranjavanje. Kao pripadnik rezervnog sastava JNA, bio je na vojnoj vježbi na Karanu kod Prijedora u avgustu 1991. godine, nakon čega je raspoređen u kasarnu “Žarko Zgonjanin” u Prijedoru.
U septembru je raspoređen u Zapadnu Slavoniju gdje je bio u jedinici majora Zorana Karlice, koja je obezbjeđivala komandu 343. motorizovane brigade JNA u Bijeloj Stijeni iznad Lipika.
“Prilikom ulaska u Lipik granata je udarila u kuću ispred koje sam bio. Ne znam ni koji je datum bio, znam da je bio oktobar. Osjetio sam samo toplinu po glavi. Kada sam dodirnuo rukom, bol je bila strahovita, krv je šiknula i izgubio sam svijest. Zavili su mi ranu i smjestili me u MKŠK /mala komandno-štabna kola/ gdje su bila tijela četvorice poginulih mladih i tu sam izgubio svijest”, navodi Goran za Srnu povodom 27 godina od odbrane grada Prijedora koja se obilježava sutra.
Ranjavanje nije bilo teško, rane su bile plitke, a ožiljci od šavova vide se na čelu. Drugo ranjavanje desilo se prilikom izviđanja u selu Kričke u Hrvatskoj. Od udara granate podbijene su mu noge i koljena iščašena.
“Kolega Nikola Ružičić nosio me je na leđima nekih desetak kilometara”, sjeća se Goran.
Nakon što je SDS u Prijedoru mirno preuzeo vlast 30. aprila 1992. godine, Goranova jedinica vraćena je u taj grad i raspoređena da zajedno s policijom obezbjeđuje vitalne funkcije grada.
NJegov punkt bio je kod zgrade tadašnje “Jugobanke” gdje je stražario u smjenama narednih mjesec dana tokom kojih su muslimansko-hrvatske paravojne formacije izvele više pojedinačnih napada na vojsku i policiju na području Prijedora.
“U zoru 30. maja pozvali su me telefonom iz komande. Kad sam izašao iz zgrade nisam znao odakle se puca. Prešao sam do prvog punkta, kod `Električnog`. Tu sam saznao da je Zoka Karlica blizu Sane i da mu treba pomoći jer je bio težak napad sa lijeve obale rijeke. Kad sam krenuo pretrčati Partizansku, pao sam na koljena. Dva metka odbila su mi stopalo lijeve noge. Uzeo sam ga rukom i vratio nazad da ne visi. Nije bilo ni bola ni krvi”, svjedoči Goran.
Pokupio ga je čovjek službenim “jugom” prijedorske “Elektrodistribucije”. Zaustavio se kod zgrade policije i izišao, a Goran je ostao sam u autu.
Čuo je pucnjavu sa svih strana i vidio ljude naoružane dugim cijevima kako leže skriveni iza žardinjera u administrativnom centru grada gdje su, osim policije, i danas zgrada opštine, suda, pošte i rudničke direkcije koje su bile među metama napada.
“Raspitivao sam se, ali ni dan-danas ne znam ko je bio taj čovjek. Vratio se i odvezao me u bolnicu. U policiji je dao izjavu kojom je opisao ranjavanje i ja sam na osnovu toga poslije ostvario prava ratnog vojnog invalida”, objašnjava Goran.
Smješten je u sobu u kojoj je ležao Goran Dragojević, sadašnji potpredsjednik Skupštine grada Prijedora. Tada je on bio vozač bolničkog saniteta i tog jutra pogođen je sa više od 30 metaka kod podvožnjaka kada je krenuo po ranjene na obali Sane.
“Ležim i osjećam da mi trnu noge. Od straha. Bio sam plašljiv čovjek. Nisam bio neki borac. Ali, nikad nisam rekao da nešto ne smijem. Ćutao sam, a umirao od straha. Čovjeka taj strah i spasava.
Jednom sam u nekoj kući u Lipiku noć prestražario s puškom uperenom na mjesto gdje sam mislio da je prozor. Kad je svanulo vidio sam da tu uopšte nije bilo prozora nego je bio zid. Toliko sam se bojao. Tad sam prvi put čuo i `drekavca`, jeziv je zvuk bio”, priznaje Goran.
Nakon što mu je nadoknađena krv, prevezen je u banjalučku kliniku, i to preko Bronzanog Majdana, pošto je put kod Kozarca bio blokiran. Tamo je dijelio sobu s jednim vojnikom Hrvatskog vijeća odbrane i jednim iz Vojske Republike Srpske Krajine.
“Tri vojske u jednoj sobi? Svađa nije prestajala”, sjeća se Goran.
Noga mu je operisana, ali se postoperativni tok iskomplikovao, a klinika je bila prepuna ranjenika sa svih strana, pa je nakon šest dana upućen na VMA u Beograd letom od Zalužana do Batajnice.
“Sjećam se da su u avionu bili stariji oficiri, neki od njih sa psima. Ja sam bio na nosilima. Na VMA me je svaki dan obilazila jedna medicinska sestra iz Prijedora, zaboravio sam joj ime, znam da joj je otac Čedo Vila. Poslije sam premješten na ortopediju na Banjici. Nisam čekao potpuni oporavak, s fiksatorom sam se vratio prvim konvojem i u vojsci ostao do januara 1996. godine, iako mi se ratni staž vodi do Dejtona”, navodi Goran.
Za Zorana Karlicu, koji je podlegao ranama zadobijenim u odbrani grada Prijedora 30. maja 1992. godine i po kojem centralni gradski trg nosi ime, kaže da je bio izuzetan čovjek i izuzetan komandant, da je od svojih vojnika pravio stabilne borce.
“Svima nam je spasavao živote više puta ne dajući da trčimo, da `letimo`, uvijek je govorio: `stani, pripremi, smiri`. I on je prevezen najprije u Banjaluku, pa u Beograd. Vidio sam ga u Banjaluci kad su ga prevozili hodnikom.
Bio je svjestan. Kaže: `Gdje si, ranjenik? Opet ti…`, a zvali su me tako još od prvog ranjavanja u Slavoniji”, svjedoči Goran.
prijedor24h.net