Grmuša: Dvostranački sistem, zašto da ne?

Nakon što smo prije nekoliko dana objavili tekst o mogućnosti ujedinjenja opozicije u Republici Srpskoj slične ideje o ukrupnjavanju političe scene u Srpskoj sve su izraženije.

Jednu od teza u svojoj kolumni je iznio je Milko Grmuša, generalni seretar PDP, a koju prenosimo u cijelosti.

– Proporcionalni izborni sistem omogućio je ekspanziju političke trgovine u Republici Srpskoj do kosmičkih razmjera. Došli smo u paradoksalnu situaciju da imamo pregršt političkih stranaka, a da nema različitih političkih programa. U takvoj situaciji čak je nestala ideološka razlika i između najljućih političkih protivnika.

Takvo stanje je direktna odgovornost najvećih stranaka. Umjesto da su se izoštravala programska usmjerenja, da je vršena politička i kadrovska regeneracija, najveće stranke, a pogotovo najveća među njima-SNSD, kvarili su politički sistem stvaranjem vještačkih stranaka čiji jedini cilj je bila politička manipulacija i slabljenje konkurencije, kako među drugim strankama, tako i unutar SNSD-a. Rezultat je nastanak mnoštva malih stranaka koje su legitimisale političku i svaku drugu trgovinu. Ili bez eufemizama-korupciju.

Sve je postalo predmetom trgovine, a politika je ulaznica bez koje se nigdje ne može. Ljudi su se zamrzili u Republici Srpskoj, gledaju jedni drugima pod prozor i na profile društvenih mreža, posmatraju da vide ko je bolje prošao u ovoj lopovskoj, a u suštinski sirotinjskoj podjeli karata. Naše društvo je odavno prestalo da proizvodi bilo šta osim ličnih omraza, afera, cinizma i apatije. Nemamo društveni konsenzus čak niti oko vrijednosti koje su se nekad, ne tako davno, smatrale nespornima.

Tako je došlo do toga da je nikad više partija, a nikad manje stvarne politike. U situaciji gdje imamo novu američku administraciju koja definitivno neće biti nimalo blagonaklona prema nama, gdje nas najvjerovatnije očekuje dolazak novog visokog predstavnika iz Njemačke, gdje će vektori evropske (čitaj: njemačke) i američke politike ponovo biti u saglasju kad je riječ o pogledima na stanje na Balkanu, a koji se svode na suštinsko smanjenje autonomije Republike Srpske, gdje ne znamo šta nas očekuje u post-korona svijetu, gdje smo ranjivi na svaki ozbiljniji ekonomski poremećaj-mi žmirimo pred tim izazovima i, umjesto da napadamo viruse koji nas napadaju, mi se bavimo autodestrukcijom i uništavamo sami sebe i svoj organizam.

U ovom trenutku političke elite u Republici Srpskoj i akademska zajednica nemaju niti minimum međusobne komunikacije kad je riječ o ovim temama i prepušteni smo pregovorima koje Beograd vodi sa međunarodnom zajednicom u vezi otvorenih regionalnih pitanja. To nije dobra pozicija za Republiku Srpsku.

Potrebno je izvršiti ozbiljne promjene u našem političkom sistemu, jer postojeće stanje zaista ne vodi nikuda. Umjesto proporcionalnog potrebno je uvesti većinski sistem na svim nivoima. Republiku Srpsku treba podijeliti na 84 brojčano izjednačene izborne jedinice, a narodni poslanici trebaju postati oni koji dobiju najviše glasova u tim izbornim jedinicama.

Da bi opstali na političkom tržištu, potrebno je da SDS i PDP odmah uđu u proces međusobnog približavanja i spajanja po uzoru na njemački blok CDU-CSU. Besmisleno je postojanje praktično dva identična politička programa, jer tako jedni drugima otimamo glasove i smanjujemo sopstveni politički potencijal. Moramo izgraditi snažan politički blok narodnjačkog desnog centra, uz insistiranje na emancipaciji Republike Srpske, vladavini institucija a ne pojedinaca i slobodnoj tržišnoj privredi sa najnižim porezima i drugim nametima u regiji. Cilj ovog bloka treba da bude uređena i ekonomski prosperitetna Republika Srpska čije postojanje ne zavisi od bilo kojeg pojedinca i o kojoj Beograd i Sarajevo ne mogu niti teoretski da zaključe sporazum koji bi derogirao njenu autonomiju. Takva Republika Srpska, pametna i samosvjesna, ponašala bi se poput Slovenije u bivšoj Jugoslaviji i strpljivo bi gradila mogućnost mirne i međunarodno priznate secesije, uz zadržavanje jedinstvenog ekonomskog prostora sa Federacijom BiH.

U većinskom izbornom sistemu vrlo brzo bi preostale samo dvije političke snage. One nikad ne bi bile u koaliciji, nikad zajedno ne bi bile u vlasti, niti bi trebale da budu. I baš zato što nikad ne bi tvorile vlast, niti bi bile optužene za takve namjere, mogle bi da stvore nacionalni konsenzus o najvažnijim pitanjima. Partija koja na izborima pobijedi imala bi svu vlast u svojim rukama, bez potrebe da je dijeli sa bilo kim i bez potrebe da pravi bilo kakve kompromise sa malim strankama. Naravno, što je i pošteno, ta partija bi snosila i potpunu odgovornost za stanje u zemlji i ne bi mogla da relativizuje tu svoju odgovornost.

To bi umanjilo političke tenzije u društvu, ponovo otvorilo dijalog, smanjilo neprijateljstva, otvorilo javne medije, dalo prostor objektivnoj i dobronamjernoj kritici. Takođe, veoma važno, tako bi se otvorio prostor da u politiku uđu pametni ljudi kojima se trenutno naš politički bućkuriš gadi.