Težište ove priče o preživljavanju u divljini američkog predgrađa stavlja se na antipatičnu Malori
Kao Netfliksov odgovor na “Tiho mjesto” (A Quiet Place), možda ne nužno sa predumišljajem, “Kuća za ptice” (Bird Box) je ništa drugo do njegova blijeda kopija, iako postoji velika šansa da to uopšte nije bila namjera rediteljke Suzane Bir, nego moja lična interpretacija.
Međutim, kada u jednoj godini dobijemo dva postapokaliptična horora, čiji je horor zasnovan na gubitku čula (postoji li išta gore od toga i ako mislite da postoji, pogledajte ‘Perfect Sense’) i koji u sam centar stavlja mlade porodice sa djecom, greška u interpretaciji je i više nego opravdana i trebalo bi da bude oproštena. Ukoliko zaista jeste greška.
U prvom, kako sam naslov kaže, gubi se sluh, dok je u drugom u pitanju vid. Međutim, ni u jednom ni u drugom čula se ne gube doslovno (čime je horor umanjen), nego radije postaju kamen spoticanja za preživljavanje, pa se samim tim njihovo korištenje svodi na minimum. Prvi nastoje da budu tihi, dok drugi izlaz pronalaze u povezu preko očiju.
Težište ove priče o preživljavanju u divljini američkog predgrađa stavlja se na antipatičnu Malori (Sandra Bulok), koja je, kao i film, sparena sa gomilom drugih jednako nerazvijenih likova o kojima do kraja ne saznamo gotovo ništa, a kamoli dovoljno. Odluka da u ovom, inače predugom djelu, ne dobijemo nijednog simpatičnog lika, uključujući Daglasa (Džon Malkovič) i Toma (Trevante Rouds), sa kojim bismo mogli uspostaviti konekciju i prema kojem bismo, na kraju krajeva, tokom ova dva duga sata mogli razviti ikakvu empatiju, oduzela je toliko, jer je ovdje ipak riječ o filmu koji je u potpunosti zasnovan na odnosima i dijalozima.
Iako “Kuća za ptice” kao svoj temelj koristi relativno pametnu premisu i ima nekoliko dobrih scena, u suštini je riječ o neinventivnom filmu čiji su nabacani elementi, bogati klišeima i nezgrapnim replikama, nevješto skrpljeni u jednu nekoherentnu cjelinu, čime je naposljetku sama ideja ugušena, što se u “Tihom mjestu” nije desilo.