Stradanje Srba u Bihaću i drugim stratištima u ovom dijelu Bosanske Krajine a o kojem govori dokumentarni film ”Garavice” prikazan je prnjavoskoj publici. U sklopu projekcije filma, autora Dragana Radovića koji je nastao u produkciji Fondacije ”Zaboravljen korijeni” prikazani su dokumenti i svjedočenja o surovim likvidacijama Srba u bihaćkom kraju i okolini tokom djelovanja NDH.
Na filmskom platnu, publika je mogla vidjeti mnošto video zapisa u kojima se nalaze fotografije i zapisi kroz svjedočenja preživjelih kao i brojni dokumenti a sve dalo je uvid posmatraču da se upozna sa tim kakvim su sve svirepostima bili izloženi Srbi. Iako su Garavice simbol svireposti tadašnjih dželata prema riječima autora film budi i sjećanje na druga stratišta Srba u Bihaću, Cazinu, Velikoj Kladuši, Bosanskoj Krupi i Bosanskom Petrovcu.
” Na prostoru pet opština tog sreza koje su obuhvatale Bihać, Cazin, Velika Kladuša, Bosanski Petrovac i Bosanska Krupa popisano je preko 20.000 srpskih žrtava tokom Drugog svjetskog rata. Kasnije prema popisu iz 1948.godine utvrđen je veliki demografski pad stanovništa te regije te su popisi utvrdili da nedostaje više od 56.000 prijeratnih Srba. Tako da je to jedna od najvećih tragedija u našoj istoriji. Već od prvih dana uspostavljanja NDH počele su represije prema Srbima. Najveći dio tih zločina počinile su muslimani koji su stali u ustaške redove uz pomoć Hrvata iz bihaćke regije i okoline. Njima su u tim zločinima manjim dijelom pomagale i Ustaše iz Hercegovine”,rekao je Radović.
Film je kako kaže autor filma i osnivač fondacije ”Zaboravljeni korijeni” urađen i sa željom da da se sačuvaju sjećanja na jedno od najgorih stratišta bihaćkog posebno kroz glasove onih koji su gledali sve te strahote 1941.godine. Zato u filmu mogu se vidjeti svjedočenja ljudi koji nažalost više nisu sa nama a koji su čekali gotovo 80 godina kako bi njihov glas čula srpska javnost.
” Njihove priče su prvi i jedni put prikazane u ovom filmu. Istina je da su ovakve priče trebale i ranije da ugledaju svjetlost dana ali da je to nekašanja zajednička Jugoslavija zabranjivala. Nažalost i nakon njenog prestanka postojanja taj narativ se zadržao a mi gotovo da dana danas nemamo tačne podatke o tome koja su to sve stratišta postojala na području NDH kao i zabilježena svjedočenja o tome kroz kakve su ljudi patnje prolazili i kakvim su zvjerstvima bili izloženi Srbi. ”,rekao je Radović.
Zato kako kaže ne smije postojati ta priča da nekom nešto brani već kompletna javnost mora biti uključena u čuvanje onoga što je svjedok nekog surovog vremena. Autor se osvrnuo na neke primjere ljudi koji su dočekali da ispričaju ono što su vidjeli.
” Naprimjer baka Ljubica koja govori u filmu je još živa a pred kamerama nam je iznijela sjećanje kako su joj i otac i strica stradali na Garavicama. Ona je nakon toga preživjela i zločin na rijeci Korani nakon što su Srbi iz bihaćkog kraja pokušali da pobjegnu na Kordun. U pokušaju da se probiju u Kordunski Lijeskovac ona je ranjena u glavu i nogu a njena kompletna porodica je stradala. Kasnije je preživjela još jedan masakr i odvedena u logor Jastrebarsko. I to je samo jedan od nizu priča koja nije zabilježena a kroz film sada će biti prenešena javnosti.
Radović navodi da je na ovom filmu rađeno tri godine te da je to bio zahtjevan posao. Na kraju prikupljeno je više hiljada dokumenata a svi oni nisu mogli stati u film. Ono što filmsko platno nije prikalo javnost će vidjeti na drugi način.
” Tako smo došli na ideju da se napravi jedan zbornik pod nazivom Garavice koji će biti na oko 2.000 strana. Tu će pored dokumenata o najvećem stratištu u bihaćkom kraju se nalaziti i dokumenti u kojima će ljudi moći pročitati presude i svjedočenja ljudi koja su data 1946 i 1947.godine. Tu će biti i izvještaji, fotografije, zapisnici i drugi proglasi ”,rekao je Radović.
O zločinima koje je srpski narod proživio, autor smatra da se mora uveliko govoriti i sve to dokumentovati. Pri tome, bitno je da se u svemu tome nalaze jasni argumenti.
” Bitno je zabilježiti stradanje ali da se postoje svi argumenti i jasni dokumenti o tome. Moramo otvoriti arhive i pronaći sve ono što se tiče Drugog svjetskog rata i stradanja naroda. Tragično je to što i u ovom filmu postoje stratišta sa preko 1.000 mrtvih a da niko za njih nije čuo do sada. Dužnost je novih generacija da okrivaju sve ono što se desilo i da se to ne zaboravi”,rekao je Radović.
Nakon Prnjavora, film ”Garavice” biće prikazan i publici na Sokocu 26. decembra a tokom januara u Andrićgradu, Istočnom Sarajevu a nakon toga i u Beogradu, Novom Sadu i drugim gradovima Srbije.
O zločinima u bihaćkom kraju i okolini detaljnije govori i roman pod nazivom ’’Korana ko rana’’ koji je predstavljen publici u Prnjavoru. Riječ je o djelu koje je oživjela Fondacija ”Zaboravljeni korijeni” a u pitanju je roman autora Dragana Grgića koji je napisan još 1961.godine ali je zabranjen od strane tadašnje jugoslovenske vlasti.
Početkom Drugog svjetskog rata 1941. godine ustaše su u mjestu Garavice, jednom od najvećih stratišta srpskog naroda u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, pobile 12.000 srpskih civila. Među žrtvama je bio i veliki broj djece.
Ubistva Srba vršena su hladnim oružjem a ovaj zločin planiran je od strane sveštenstva Rimokatoličke crkve i visokih vojnih i političkih funkcionera NDH.
Poslije Jasenovca i Jadovna, ovo je treće po broju najveće stratište u NDH.
TV K3