Autor teksta: Duško Pevulja,
Mnogo toga se u našem životu i radu uspješno oposlilo, a da je započelo nevjericom. Kada sam u jednom prijatnom razgovoru sa gradonačelnikom Banjaluke Draškom Stanivukovićem, koje smo povremeno znali praktikovati u manastiru Gomionica, pomenuo da u našem gradu skoro jedan vijek nije namjenski sagrađena institucija kulture i da bi dobra prilika za to bila ako bi bila obnovljena Kuća Milanovića, koja je tada bila skoro pred urušavanjem, on je spremno odgovorio da će je obnoviti i načiniti od nje kulturni centar.
Sa nevjericom sam ga slušao i, priznajem, nisam bio uvjeren da je to realno i moguće u našem vremenu, koje za sadržaje kulture skoro da nema nikakvog sluha. Kad je započeta zahtjevna obnova ovog objekta, opet sam bio sumnjičav: toliko toga je u našem narodu započeto sa velikim elanom, koji je kasnije iščezao u realizaciji.
Kad mi je gradonačelnik saopštio svoju namjeru da će me imenovati za prvog upravnika Kuće Milanovića, ja sam taj izazov spremno prihvatio, uvjeren da na njega mogu primjereno odgovoriti. Nisam, međutim, bio siguran da za prvu godinu rada, kada je valjalo zasnovati i profilisati jednu novu ustanovu, može mnogo da se uradi. Nakon godinu dana uspješnog rada najmlađe kulturne ustanove u Banjaluci, sa radošću priznajem: sve što je urađeno premašilo je moja i najoptimističnija očekivanja. Za godinu dana rada u Kući Milanovića upriličeno je preko dvjesta različitih događaja, koje je posjetilo više od trideset hiljada ljudi. Učesnici programa u Kući Milanovića bili su najistaknutiji ljudi srpske politike, nauke, književnosti, kulture i duhovnosti.
Zasnovane su nekolike posebne programske putanje u Kući Milanovića, kao svojevrsne dugoročne tribine: o nacionalnom stradanju, o prethodnom Odbrambeno-otadžbinskom ratu, o mogućnostima predavanja jezika i književnosti u našem vremenu, o zaboravljenim i neopravdano skrajnutim ličnostima iz srpske kulture, o godišnjicama istaknutih stvaralaca, o radu srpskih društava i organizacija izvan matičnih država, itd. Uveli smo instituciju javnog predavanja, ciklusa predavanja, Vidovdansku besjedu, program posvećen Savindanu…
Tu magistralnu putanju rada Kuće Milanovića, vrijednosno reprezentativnu, zastupali su neki od prvih ljudi naše kulture danas. Ali, jednovremeno, otvoren je prostor i za nepoznate, neafirmisane, a nadarene stvaraoce, i to prijateljski toplo, predusretljivo, bez ikakve nadobudnosti onih koji su dokazani u svome poslu. Ta radost stvaranja, ushićenost zbog pružene prilike ozarila nas je i okrijepila, davala snagu i posebnu energiju. I to je bio dio našeg koncepta.
Mnogo toga što je zamišljeno nije realizovano za ovih godinu dana. I to je uobičajeno u ljudskim poslovima, a blagotvorno je jer podgrijava stvaralačku energiju.
Ako za poslove kojima se čovjek svim svojim bićem preda treba ikakva nagrada, ja sam srećan što se već nekoliko mjeseci nakon otvaranja Kuće Milanovića nije više govorilo o njenoj arhitektonsko-građevinskoj ljepoti i privlačnom enterijeru, već o visokom nivou kulturnih sadržaja i programskoj prepoznatljivosti ustanove, koja je postala važno intelektualno-duhovno središte Banjaluke.
Knjigom “Kuća Milanovića: jedan mogući kulturni koncept” obilježavamo godišnjicu rada ove kuće srpske kulture. Iako prevashodno prigodnog karaktera, knjiga je zamišljena i kao svjedočanstvo.
Bezmjerno sam radostan što će u okviru biblioteke Kuće Milanovića biti otvorena i započeti sa radom biblioteka “Sestre Gajić”. Zbog tog čina ova ustanova neće biti sutra ono što je danas, biće neuporedivo punija i značajnija. Hvala gradonačelniku Banjaluke, priznajem to je njegov prijedlog. To je samo zeričak zahvalnosti koju naš grad duguje Snježani i Vitomiru Gajiću, svetim ljudima našeg vremena. Najdivnije ljudske osobine koje je Gospod darovao čovjeku, a koje mi licemjerno volimo da prizivamo, ovi divni ljudi svjedoče i žive. Srećan sam i udostojen prilikom da ih zavolim!
Godina dana rada ne bi bila moguća bez pomoći dragih ljudi. Zahvaljujem svojim prijateljima Zdravku Miovčiću, Ranku Popoviću, Mladenku Sadžaku i Zoranu Arsoviću na nesebičnoj i svakovrsnoj pomoći. Pjesnik Zdravko Miovčić je napisao sonetni vijenac “Kuća Milanovića” i tako u poetskoj formi izrazio duhovnu suštinu ove institucije. Hvala Rajku Latinoviću i Ranku Karapetroviću na velikoj podršci.
Posebnu zahvalnost dugujem prijatelju Nenadu Savkoviću, grafičkom dizajneru, koji se postarao za vizuelnu prepoznatljivost Kuće Milanovića.
Razumije se, Kuća Milanovića, kao jedan mogući kulturni koncept, ono je što su njeni programski sadržaji. Zahvalnost svim učesnicima koji su se spremno odazivali mom pozivu, ne postavljajući baš nikakve uslove. Za godinu dana nebrojeno puta sam ponovio: u Kući Milanovića niko nije gost!
Posebnu blagodarnost dugujem našim sugrađanima koji su posjećivali događaje u Kući Milanovića. Njihovo prisustvo je svemu davalo suštinski smisao. Jedan dio njih bili su naši “stalni posjetioci”, dok se pretežniji dio neprestano mijenjao, što je osnaživalo i opravdavalo ideju koja je oživotvoravana. Vrlo brzo nam je prostor postao tijesan i nedostajalo je stolica. Kao domaćinu to mi je predstavljalo vrstu slatke nelagode. Na primjedbe da bi imalo smisla razmisliti i o nekom drugom prostoru, kad su najposjećeniji događaji u pitanju, polušaljivo sam odgovarao: “Finale Vimbldona bi se moglo igrati i na Vembliju, ali bi onda izgubilo sav svoj šmek!”
Dužan sam da ovdje pred vama, uprkos svečanoj prilici, kažem i sljedeće: Kuća Milanovića je godinu dana radila bez budžeta, jer smo upali u procjep političkih besmislica, koje već nekoliko godina obilježavaju sve vidove života Banjaluke. Nije bilo prijatno raditi. Desilo mi se nešto protiv čega sam se čitavog život borio – da miješam privatno i javno. Da preko mjere zloupotrebljavam svoje prijatelje, da molim za pomoć one od kojih za sebe nikad ništa ne bi tražio, najzad, da, bez imalo patetike kojoj i inače nisam sklon kažem, iznosim iz svoje kuće.
To, lako ćemo se složiti, za ovu vrstu poslova nije normalno. Uspjeh koji smo postigli, a on u našim okolnostima nije mali, dijelim sa svojim prijateljima i ne prizivam nikakvu zahvalnost. Radili smo ono što najbolje znamo. Za lični prekomjerni trud, ne tražim, daleko bilo, sažaljenje. Ali, ako me pitate, da li bih ponovio ovu godinu, iskreno pred vama kažem – nikad i nipošto!
Pa šta je onda bilo pogonsko gorivo?! Data riječ i preuzeta obaveza, uvjerenje da će datu riječ i preuzetu obavezu ispuniti i drugi ljudi, spremnost da koliko možeš i kako umiješ prislužuješ svome gradu, zatim duh dragog profesora koji i danas osjećam. Najzad, možda i najvažnije: osjećaj dužnosti da sa prvim ljudima ovoga grada u svojim oblastima oblikujemo jedan mogući kulturni koncept, da se odupremo onome što prijeti našem gradu, da postane mjesto štraparijada, kotlićijada, roštiljijada i trivijalnih sadržaja po stranačkim klubovima. Ne znam ko je naše sugrađane uvjerio da smo mi grad ćevapa i “nektar” piva, to je notorna laž! Da je to tako, mi bismo bili naseobina od 200.000 ljudi, a ne grad sa ozbiljnom kulturnom tradicijom.
Ja sam uvjeren, evo da se i pohvalim, da smo uspjeli u zasnivanju tog kulturnog koncepta, primjerenog jednom ovakvom gradu. A da je to tačno potvrđuje vaše mnogobrojno, ponekad impresivno prisustvo na događajima koje smo organizovali.
Sa uvjerenjem da će se taj koncept zadržati, da će neki ljudi koji se u budućnosti budu starali da ga održe imati više sreće i umješnosti, prijateljski vas pozdravljam i zahvaljujem još jednom.