Predstava “Drvene ptice”, autorke Lidije Deduš i reditelja Ivana Plazibata, u koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta Varaždin i Hrvatskog narodnog kazališta Zagreb, izvedena je na Velikoj sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske u četvrtak uveče, treće takmičarske večeri 27. Teatar festa “Petar Kočić”.
Ovaj potresni komad prati pet posljednjih dana u životu sedamnaestogodišnje Nadice i preispituje temu femicida, koja je posljednjih godina, nažalost, jako aktuelna u regionu.
O femicidu se, kažemo, posljednjih godina sa razlogom govori i opet je pitanje koliko taj govor može pomoći eventualnim narednim žrtvama, a možemo samo da zamislimo kako je tek bilo prije 40 godina, sredinom “zlatnih” osamdesetih?
Upravo u taj period nakon černobiljske katastrofe, i to u ruralno mjesto, smještena je drama “Drvene ptice”.
Nuklearna katastrofa, doduše, pominje se tek u jednom dijalogu, ali kontaminacija duha i kontaminirana atmosfera osjeća se u svakom segmentu ove predstave, od muzike (Hrvoje Nikšić), preko kostima (Petra Pavičić) i scenografije (Zdravka Ivandija Kirigin), sve do igre.
Iz atmosfere blata i groblja, pod stegom alkoholizma, nasilja u porodici i patrijarhata u njegovom najgorem svjetlu izdvaja se lik Nadice, koji odlično tumači glumica Klara Fiolić.
Ona u selo opterećeno ogovaranjima i duhovima prošlosti donosi tračak slobodoumnosti, vrckavosti, mladalačke životne energije, želje za odlaskom i postizanjem višeg cilja od služenja u fabrici i ropstva u kući. Sve to nam biva servirano tako da se što više saživimo sa budućom žrtvom.
Naime, zbog odbrojavanja njenih posljednjih dana uz pomoć određene vrste vizuelnih i harmonikaševih (Lovro Rimac) uputstava publici, od početka je jasno da će upravo Nadica biti žrtva. Likovi na sceni o tome nemaju svijest, a publika ima. Stoga se ova predstava, nešto kraća od dva sata, pretvara u još mučnije iščekivanje neminovnog.
Od početka do kraja, dakle, prisutan je osjećaj gubitka.
Faktor iznenađenja dolazi tek kada se ispostavi da je onaj koga smo smatrali jedinim pozitivnim muškim likom u komadu, koga smo dotad znali po dobrim djelima i da je, uostalom, spasio jednu zlostavljanu ženu, zapravo, najnegativniji lik ove predstave – silovatelj i ubica u jednom.
Po svjedočenju Lidije Deduš, predstava je inspirisana istinitim događajem, ali nije rekonstrukcija tog događaja. Tekst je pisan kajkavicom i ispočetka je teško pohvatati sve riječi, iako se čini da je na scenskom govoru (Ines Carović) temeljno rađeno.
Međutim, kako je konstatovano na okruglom stolu nakon predstave, prilikom gledanja nije ni potrebno razumjeti sve riječi. Riječi su ovdje manje bitne. Osjećaj nemoći i empatije je ono zbog čega pomno pratimo Plazibatov komad.
Socijalna i moralna izopačenost osjeća se i vidi u gotovo svakom liku, a ono što smo gledali od strane Ljubomira Kerekeša koji tumači Mladena, oca glavne protagonistkinje, ličilo je na čas glume i pokaznu vježbu iz istorije naturalizma.
Riječ je, bar što se tiče potpisnika ovih redova, o jednoj od najbolje odigranih pozorišnih uloga alkoholičara i namćora koji priča sa mrtvima i kinji svoje žive.
Naravno, to ne budi simpatiju za njegov lik, naprotiv.
Pored empatije i važnosti teme o kojoj govori predstava, ona je zapravo najbolja glumački. Tekst Lidije Deduš po priznanju reditelja Plazibata je štrihan i s obzirom na to da je riječ o njenom dramskom prvencu, mogao je biti dodatno skraćen, jer poslije zaključnog i moćnog monologa Zdenke manekenke, u izvedbi Helene Minić Matanić, o krivcima za Nadičinu smrt, a krivci su na ovaj ili onaj način svi redom, predstava se nepotrebno oteže i dobijamo dva epiloga koji govore jedno te isto.
Uz već nabrojane Klaru Fiolić, Lovru Rimca, Ljubomira Kerekeša i Helenu Minić Matanić, u komadu igraju: Karlo Mrkša, Barbara Roko, Marinko Leš, Mirta Zečević, Sunčana Zelenika Konjević, Filip Vidović; Hana Hegedušić, Elizabeta Brodić, Beti Lučić i Pavle Matuško.
Po rediteljevim instrukcijama glumci u nekoliko navrata nijemo prolaze scenom, što može da bude simbolika kružnog kretanja u mjestu koje ne nudi perspektivu i koje i njihovi žitelji nazivaju “vukojebinom”.
Selo, koje bi po nekakvom nepisanom pravilu trebalo da bude idilično, ovdje je mračna šuma zaboravljenog dijalekta i zaboravljenih sudbina.
Sve u svemu, “Drvene ptice” snažan su glas žrtve i još snažnija opomena za sve u gledalištu koji bi van pozorišne sale trebalo da budu zaštitnici i čuvari, a ne dželati, direktni ili indirektni, “Nadica” koje su svuda oko nas.
U suprotnom, nema nade ni za koga od nas.
Nezavisne.com (Foto: N.N)