Za pravilan razvoj djeteta, roditelji treba manje da brinu o tome koliko vremena njihova djeca provode pred ekranima. A mnogo više o tome koliko to čine oni.
Pametni telefoni su već ostavili mnogo traga na razne segmente života. Sve je više saobraćajnih nezgoda, poremećaja sna, problema u vezi, ali čini se da sva dosadašnja istraživanja kao da ne ukazuju dovoljno na problem.
Jedna od ključnih stvari koja ide u korak sa naprednom tehnologijom podrazumijeva razvoj djece, ali ne onako kako bi se prvo pomislilo. Veći problem od maloljetne djece koja su opsjednuta ekranom jesu roditelji zavisnici.
Djeca predškolskog uzrasta provode više od četiri sata dnevno pred ekranom, a od 1970. godine prosječno doba početka „redovne“ upotrebe ekrana od četiri godine prešlo je na samo četiri mjeseca.
Neke od najnovijih interaktivnih igrica koje djeca igraju na telefonima ili tabletima mogu biti korisnije nego gledanje TV-a ili “Jutjuba”, jer bolje imitiraju ponašanje djece. Ipak, niko ne osporava ogromne negativne odlike vremena koje djeca provode ispred ekrana: vrijeme provedeno na uređajima je vrijeme neiskorišćeno za aktivno istraživanje svijeta i povezivanje sa drugim ljudima.
I u opštoj priči o tome koliko djeca vremena provode pred telefonima, niko ne gleda roditelje. A sve ih više ima problem zvani kontinuirana parcijalna pažnja. Ovo stanje ne šteti samo roditeljima, već i djeci. Nov način roditeljske interakcije može prekinuti drevni emocionalni odnos, čiji je znak komunikacija putem odgovora, osnova većine ljudskog učenja.
Početkom 2010. godine istraživači iz Bostona prikriveno su posmatrali 55 odraslih osoba koje jedu sa jednim djetetom ili više djece u restoranima brze hrane. Četrdeset odraslih osoba je koristilo svoje telefone u različitom stepenu, neki su gotovo u potpunosti ignorisali djecu.
Istraživači su otkrili da je kucanje veći krivac u ovom pogledu nego pozivi. Iznenađujuće je da su mnoga djeca, koja su često bila ignorisana, tražila pažnju.
– I odrasli i djeca su postali zavisni od mobilnih telefona. Svi smo navučeni na društvene mreže, vijesti, sve sadržaje koje ta igračka i za odrasle i za djecu nudi. Ali svaki roditelj mora da ima prioritet. Kada smo sa djecom, treba da se ponašamo kao da smo na sastanku. Mobilni se isključuje, to je zajedničko vrijeme. Nije sporno da treba da imamo zabavu u toku dana, ali mora da se odredi vrijeme za zabavu i ono koje posvećujemo djeci. A u dobroj organizaciji se nađe vrijeme za sve – kaže Radmila Grujičić, psiholog i psihoteraput, i dodaje da različiti uzrasti djece roditeljima postavljaju različite zahtjeve.
Stručnjaci za razvoj djece imaju različita imena za signalni sistem između odraslih i djeteta, koji gradi osnovnu strukturu mozga. Bazira se na konverzacijskom duetu. Vokalni obrasci roditelja se usvajanja tokom razmjene sa odojčadima. Djeca su obilježena višim tonovima, pojednostavljenom gramatikom i angažovanim, preuveličanim entuzijazmom. Jedna studija je pokazala da su djeca koja su bila izložena ovom interaktivnom, emotivno odgovornom stilu govora u 11 mjeseci i 14 mjeseci znala dvaput više riječi u drugoj godini života kao osobe koje nisu bile izložene tome. Sve više studija ide u prolog tome koliko je konverzacija važna. Problem nastaje kada se emocionalno rezonantni sistem odrasli-dijete, koji je tako bitan za rano učenje, prekida – porukom ili na primjer brzom prijavom na „Instagram“. Neki naučnici pak tvrde da vrlo mala djeca ne mogu da uče kada razgovor odjednom prekidamo uzimanjem telefona. Od koje godine djeca postaju osjetljiva na odsutnost roditelja?
– Jako malo dijete nema moralni stav da procjenjuje naše radnje. Do četvrte godine djeca to doživljavaju kao roditelj je tu ili nije tu, bez kritičkog stava. Već starija djeca doživljavaju da je nešto drugo roditeljima bitnije. Doživljavaju da roditelj iako je fizički prisutan, nije psihički tu. To može da se doživi kao „ja nisam važan“. U odnosu na godine svakako se mijenja i doživljaj djece – kaže psiholog Grujičić, napominjući da većini roditelja dijete jeste najvažnije, ali djeca ne griješe u tome što stiču utisak da je roditelj više fokusiran na telefon. Zato je, kada smo sa djecom, potrebno isključiti telefon i ostaviti ga na stranu. Pola sata, ako je dijete veće, dovoljno je za kvalitetnu komunikaciju, piše Blic Žena.
Povremena nepažnja roditelja nije katastrofalna, može čak i da izgradi otpornost, ali hronično rasipanje pažnje je sasvim druga priča. Upotreba pametnih telefona povezana je sa poznatim znakovima zavisnosti: razdražljivost odraslih raste kada se njihova upotreba telefona prekida; ne samo da propuštaju emocionalnu komunikaciju sa svojom djecom, već je i pogrešno čitaju. Takvi roditeji mogu imati mnogo više problema sa bijesom pod pretpostavkom da dijete pokušava da bude manipulativno, a u stvari samo želi pažnju.
Kratka, namjerne razdvajanja, naravno, mogu biti bezopasne, čak i zdrava za roditelje i djece, posebno kada su djeca starija i zahtjevaju više nezavisnosti. Ali ta vrsta razdvajanja se razlikuje od nepažnje kada neangažovan roditelj šalje poruku da je dijete manje vrijedno od e-pošte.
Djeca će učiniti mnogo da privuku pažnju odraslih. Ako ne promijenimo ponašanje, djeca će to pokušati za nas. Ali na kraju, djeca mogu odustati. Istina je da ne znamo koliko će naša djeca patiti kada ne uspijemo.
Srpskainfo