Srpska pravoslavna crkva i njeni vjernici slave danas dan svetog velikomučenika i pobjedonosca Georgija – praznik poznat u narodu kao Đurđevdan.
Đurđevdan je druga slava po broju svečara u Srbiji iza Nikoljdana, a među najvećim je proljećnim praznicima. Prema narodnom, običajnom računanju vremena, Đurđevdan je polutar godine: vrijeme se računalo od i do Đurđevdana.
Kuće se kite vrbom i zelenilom. Pletu se vijenci od bilja i leskovog pruća koji se bacaju na kućni krov ili zadjenu za kapiju i stajska vrata.
Mnogi do ovog proljećnog praznika ne jedu ovčje mlijeko i jagnjeće meso, a do Đurđevdana ne spavaju u prirodi. Pored toga, mnogi ne muzu koze i ovce do tog dana i na Đurđevdan prvi put pomuzu svu sitnu stoku i prave sir, čija se prva grudva nosi svešteniku da je blagoslovi.
Ako je na Đurđevdan vedro, vjeruje se, biće rodna godina. Ako tada i sutradan pada kiša, ljeto će biti sušno. Pada li kiša na treći dan, dakle na dan svetoga Marka, ljeto će biti kišovito.
Đurđevdan je hrišćanski i narodni praznik koji se proslavlja 6. maja (23. aprila po starom kalendaru), čime se obilježava uspomena na Svetog Đorđa. Proslavljaju ga i katolici i pravoslavci 23. aprila, svako po svom kalendaru, kao Dan Svetog Georgija.
Prenos moštiju Svetog Đurđa, Đurđic se slavi 16. novembra i na osmom mjestu po broju slavara.
Đurđevdan se od 2015. godine nalazi u Nacionalnom registru Nematerijalnog kulturnog nasljeđa Srbije.
Porijeklo praznika
Đurđevdan je praznik sa jako puno običaja vezanih za njega, i magijskih radnji za zaštitu, zdravlje i plodnost, koje se tog dana obavljaju. Običaji i vjerovanja srpskog naroda vezana za Đurđevdan su u narodu svakako postojali i prije nego što je primio hrišćanstvo. Sveti Đorđe je svojim praznikom svakako zauzeo mjesto starog srpskog božanstva plodnosti Jarila i njegovog praznika.
Crkva na ovaj dan obilježava pogubljenje Svetog Georgija, koje se desilo 23. aprila 303. godine.
Narodni praznik
Đurđevdan se smatra za granicu između zime i ljeta, praznik vezan za zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih iz kuće, plodnost stoke i dobre usjeve. Za malo koji praznik kod Srba je vezano toliko običaja i vjerovanja, pa i magijskih radnji.
Glavni običaji su:
- pletenje vijenaca od bilja
- umivanje biljem
- kupanje na rijeci
Uveče, uoči Đurđevdana, neko od ukućana nakida zelenih grančica u najbližoj šumi i njima okiti vrata i prozore na kući i ostalim zgradama kao i ulazne vratnice i kapije. Ovo se čini da bi godina i dom bili “berićetni“ – “Da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru“. Ponegdje je običaj da ovo kićenje zelenilom vrše na sam Đurđevdan prije zore.
Takođe, opletu se vjenčići od “đurđevskog cvijeća“: đurđevka, mlečike i drugog, i njime se okite ulazna vrata na dvorištu i kući. Ti vijenci stoje iznad vrata čitavu godinu, do sljedećeg Đurđevdana.
Mnogi prave krstove od ljeskovog pruća i stavljaju ih po njivama, baštama i zgradama – “da bi se sačuvali od grada“ (slično krstovima od badnjaka za Božić).
Uoči Đurđevdana, domaćica spušta u posudu punu vode razno proljećno bilje, a onda odmah spušta: dren, pa za njim zdravac, i na kraju grabež i crveno jaje, čuvarkuću koja je ostala od Uskrsa; to se zatim stavi pod ružu u bašti da prenoći.
Ujutru se svi redom umivaju vodom: djeca – “da budu zdrava kao dren“, djevojke – “da se momci grabe oko njih“, stariji – “da budu zdravi“, domaćin – “da mu kuća bude dobro čuvana“, itd. Svaki prema svojim potrebama i željama.
Veliku važnost ima i kupanje na rijeci, prije sunca (ponekad se u reku bacaju vijenci od raznog cvijeća, ili se sipa mlijeko).
Da bi bili zdravi i jaki, ljudi su se kitili cvijećem i biljem, opasivali se vrbovim i drenovim prućem. Ponegdje se mladež ljuljala na drenovom drvetu, “da bi bila zdrava kao dren“, a djevojke su se valjale po zelenom žitu, “da bi im kosa rasla kao žito“.
Posebnoj je za ove običaje značajno bilje (poput selena, koprive, vrbe, drena, zelene pšenice itd.), kojim se ljudi i žene kite, ili “pričešćuju“ ili potapaju u vodu, u kojoj će se kupati, ili se po njima valjaju, ili (ako je drvo) ljuljaju, itd.
Đurđevdanski uranak
Narod na Đurđevdan, rano prije zore, odlazi u prirodu zajednički na “đurđevdanski uranak“, na neko zgodno mjesto u šumi koje se izabere, na proplanku ili pored rijeke. Za ovo se pripremi jelo i piće; obavezno se pripremi jagnje na ražnju a oni koji su za to zaduženi, odu mnogo ranije na zakazano mjesto i otpočnu sa pripremama tako da se ražanj već uveliko okreće kad ostali dođu. Pjesma, igra i veselje traju često i do podne.
Na đurđevdanskim urancima se mladi opasuju vrbovim prućem „da budu napredni kao vrba“, kite zdravcem „da budu zdravi kao zdravac“, koprivom “da kopriva opeče bolesti sa njim“, i selenom “da im duša miriše kao selen“.
Trpeza
Oko Timoka svaki domaćin na Đurđevdan dotjera pred crkvu po jedno muško jagnje, i tu mu na svaki rog prilijepi po voštanu svjećicu, pa sveštenik poslije liturgije izađe među jaganjce, zapale se jaganjcima sveće na rogovima, očita im se molitva i blagoslove ih za trpezu.
Oranje brazde oko sela
Zemljoradnici su oko sela oboravali brazdu koja je činila magijski krug u koji zle sile nisu mogle da prodru.
Stočarski praznik
Ovaj praznik naročito poštuju stočari. Ovog dana se stoka isteruje u planine na ljetnje paše. Tada se kolje prvo jagnje čijom su se krvlju, radi zdravlja, ukućani mazali po čelu i obrazima. Sakramentalna žrtva jagnjeta, s kojim se “pričešćuju“ sva djeca, je ujedno i najvažniji od običaja za taj dan.
Razna vjerovanja
Prije Đurđevdana ne treba selena brati ili mirisati, a na Đurđevdan svako uzme po jedan stručak te omiriše i zadene se za pojas, a djevojke i mlade za đerdan.
Na Đurđevdan ne valja spavati, “da ne bi boljela glava“, a ako je neko spavao “onda na Markovdan da spava na tom istom mjestu“.
Smatra se da na Đurđevdan djeluju vještice i druge zle sile, zbog čega su seljaci palili velike vatre “da bi zaštitili sebe i selo“.
Praznik Svetog Đorđa
Sveti Đorđe se na ikonama predstavlja na konju, u vojvodskom odjelu, sa kojeg kopljem probada strašnu aždaju. Nešto dalje od njega stoji jedna žena u gospodskom odjelu. Aždaja na ikonii predstavlja mnogobožačku silu koja je “proždirala“ brojne nevine hrišćane. Sveti Đorđe ju je, po vjerovanju, pobijedio i svojom mučeničkom smrću zadao smrtni udarac “neznaboštvu“.
Pod pobjedom koju je Sveti Đorđe odnio nad aždajom, vjerovatno se misli na prekid progona hrišćana, deset godina poslije njegove smrti, i proglašenje hrišćanstva zvaničnom religijom Rimskog carstva od strane cara Konstantina. Žena na ikoni je možda i sama sveta Aleksandra, žena koja se tradicionalno poistovećuje sa Priskom, suprugom cara Dioklecijana, i vjeruje se da predstavlja simbolično mladu hrišćansku crkvu.
Istorija
U vrijeme srpskog ropstva pod Turcima, Turci su bili odredili da im se godišnji porez plaća u dva dijela: na Đurđevdan i na Mitrovdan.
Nekada su ovog dana hajduci napuštali svoja mjesta zimovanja, svoje jatake, i odlazili u šumu na zakazano mjesto da ponovo otpočnu sa hajdukovanjem. U narodu je ostalo sjećanje na tadašnje hajdukovanje, pa je ostala i izreka “Đurđev danak – hajdučki sastanak, Mitrov danak – hajdučki rastanak“.
Đurđevdan je ujedno krsna slava mnogih pravoslavnih Srba i Roma, a, prema narodnoj pjesmi, bio je krsna slava i Kraljevića Marka.
(b92)