Ukoliko ste ljubitelj ruske kulture i književnosti, a vjerujemo da jeste pošto se nalazite na ovoj stranici trenutno, donosimo vam deset romana ruske književnosti koje možda niste imali priliku pročitati.
Junak našeg doba (Mihail Ljermontov, 1839)
Prvi ruski psihološki roman. Radnja je smještena u četvrtu deceniju 19. veka na Kavkazu. Riječ je o romantičarskom romanu koji se bavi pitanjem tzv. “suvišnog čovjeka”, bajronovskog junaka, prikazanog kroz lik mladog oficira Grigorija Aleksandroviča Pečorina.
Oblomov (Ivan Gončarov, 1858)
Socijalno-psihološki roman u četiri dijela. Roman je dobio ime po glavnom junaku Ilji Iljiču Oblomovu, talentovanom mladom čovjeku, punom potencijala i neiskorišćene energije, koju, zakočen nerealnim strahovima od života i manjkom volje pred postojećim okolnostima, svjesno pušta da polako istekne. Oblomov postaje simbol mlađih generacija koje ne znaju šta žele od života, koji depresiju ubrajaju u karakterne osobine, a ne u patološke oblike ponašanja. Oblomov je simbol tzv. “Suvišnog čovjeka”. Statika i pasivnost glavnog junaka vrhunski su prenesene na papir savršenim umećem pripovjedača Gončarova.
Nevolja zbog pameti (Aleksandar Gribojedov, 1828)
Satira na aristokratsko moskovsko društvo prve polovine HH vijeka. Radnja je neobično jednostavna. Nakon dugih lutanja mladić naprednih shvaćanja Aleksandar Čacki stiže u Moskvu, u kuću voljene Sofije, ali ona je već izabrala drugog. Osim nesretne ljubavi Čacki dolazi u konflikt i s djevojčinim ocem i njegovim okruženjem. To je konflikt između naprednih ideja i inertnih shvaćanja “minulog stoljeća”, čiji su predstavnici u to doba uglavnom živjeli u konzervativnoj Moskvi. Zahvaljujući Griboedovu vječna suprotnost između novog i starog postala je jedan od najvažnijih konflikata u cjelokupnoj ruskoj književnosti. Čacki je prikazan kao istinoljubivi intelektualac koji raskrinkava zaostalost društva i u tom duhu sa zanosom izgovara nekoliko monologa.
Idiot (Fjodor Dostojevski, 1869)
Predstavlja napor Dostojevskog da opiše idealno dobrog čovjeka u granicama uvjerljivosti, što je naizgled nemoguć književni i umjetnički poduhvat. U slučaju da uspije, vjerovao je Dostojevski, dokazao bi da je dobrota slična Hristovoj ipak moguća, iako vjerovatno samo u okvirima književnog i umjetničkog, a u isto vrijeme taj poduhvat bi predstavljao književni dokaz za smisao hrišćanstva. U Idiotu imamo tipičnog pozitivnog dostojevskijanskog junaka. To je knez Miškin, obdaren dobrotom i sposobnošću da prašta koju je osim njega imao valjda jedino Hrist. Miškin je začuđujuće osjetljiv, do krajnjih granica: on osjeća sve što se zbiva u drugim ljudima, čak i kad su ti ljudi kilometrima daleko.
Vaskrsenje (Lav Tolstoj, 1899)
Glavni junak romana je Dmitrij Nehljudov, plemić koji traži iskupljenje za štetu nastalu njegovim nepromišljenim postupcima u prošlosti. Kada u sudnicu u kojoj se zatekao kao jedan od porotnika prepozna Kaćušu Maslovu, sluškinju iz kuće svoje tetke, Nehljudov spoznaje svu svoju odgovornost za njenu sudbinu. Priprosta djevojka koju je ljubio i napustio, ne znajući da je rezultat te veze dijete, sada je prostitutka optužena za ubistvo. Nehljudov odlučuje da iz temelja promijeni svoj život i da učini sve kako bi se odužio jadnoj djevojci.
Pseće srce (Mihail Bulgakov, 1925) – Stvaranje novog bića po modelu doktora Frankenštajna prate mnoge groteskne i tragikomočne scene. Nastao od ulične džukele i lumpenproletera, junak se otima kontroli tvorca i traži svoje pravo na slobodu i mjesto u životu. Ova hrabra satira sovjetskog društva dvadesetih, prerušena u naučnu fantastiku, zaplijenjena je prilikom pretresa stana Bulgakova tako da pisac nije doživio da “Pseće srce” čitaju ljudi Rusije njegovog vremena.
12 stolica (Ilja Iljf, Jevgenij Petrov, 1927)
Od davne 1928. kad je roman “12 stolica” premijerno objavljen, svaki novi naraštaj iznova pada na šarm i svježinu ovog humorističnog evergrina. Uz glavni lik, beskrajno domišljatog prevaranta Ostapa Bendera, proteže se kolona pitoresknih figura: birokrati, malograđani, badavadžije, sitni lopovi, lokalni moćnici, nostalgičari za vremenom “prije istorijskog materijalizma”, naivni urotnici protiv vlasti, novinari koji ne mogu bez poštapanja frazama, glumci na ljetnoj turneji, članovi sindikata, zaljubljene komsomolke, jedna baba vračara i lokalni šah – majstori skloni povjerovati da njihovo malo mjesto može postati centar šahovskog svijeta.
Mi (Jevgenij Zamjatin, 1920)
Stravična slika budućeg svijeta, u spoju tehničke civilizacije sa birokratskom diktaturom, svodi ljudsku ličnost na nulu. Neobčan kao vizija i kao tekst roman je imao isto tako neobičnu sudbinu: napisan u emigraciji, između 1922. i 1924. godine, nikad se nije pojavio u svom originalnom tekstu, već postoje samo njegovi prevodi na svjetske jezike. Za Zamjatinom su krenuli Haksli, Orvel i drugi i već zbog tog istorijskog interesa MI je knjiga koju treba čitati; ona u svom rodu predstavlja klasično djelo.
Čapajev i praznina (Viktor Peljevin, 1996)
Ovo remek-djelo je inače prvi zen-budistički roman u Rusiji i gradi se na nerazlikovanju prave i izmišljene realnosti. Sabiranje i oduzimanje ravnopravno učestvuju u procesu izrade izmišljenih svijetova. Recept stvaranja takvih opsena sastoji se u tome što autor povećava ili smanjuje veličinu i konstrukciju „vizira“, tj. rama za prozor kroz koji njegov junak posmatra svijet. Sve ono što je glavno ovde se dešava na “simsu”, na granici različitih svijetova, jer je Viktor Peljevin pjesnik, filozof i ljetopisac pogranične zone. On se gnijezdi na spojevima između različitih realnosti. Na mjestu njihovog susreta javljaju se blistavi umjetnički efekti, zasnovani na situaciji u kojoj jedna slika svijeta prianja uz drugu i zajedno sa njom stvara treću, koja se razlikuje od prve i druge.
Mati (Maksim Gorki, 1906)
Ovaj dramatični roman o revoluciji, govori o buđenju svijesti među radnicima i ideološkoj borbi protiv kapitalizma. Dugogodišnji težak život i loši uslovi za rad doveli su do ujedinjenja radnika i doprinijeli pokretanju revolucije. Glavni lik romana je majka jednog od vodećih revolucionara. Lik majke u ovom dejlu je univerzalan i pokazuje da nema granica do kojih majka može ići zbog ljubavi prema sinu. Ovaj roman ne govori samo o revoluciji koja pokušava da podigne radnički narod, već prerasta u priču o majčinom srcu.
(Rusko-srpsko prijateljstvo “Bratstvo”)