Iako biolog, grohotom se nasmijao, što je podstaklo i ostale đake da na isti način reaguju na izjavu mog sina. Kada je potišten došao kući i objasnio mi šta se dogodilo, sugerisala sam mu da narednog dana nastavniku u školu ponese enciklopediju u kojoj je to pročitao i pokaže mu diskretno, odnosno izdvoji ga nasamo, prisjeća se jednog iskustva Banjalučanka (identitet poznat redakciji) koja je majka troje, danas odrasle, djece sa disleksijom.
Njena vaspitna i pedagoška metoda očito je bila uspješna životna lekcija. Tada je nastavnika posramila, sinu osigurala izvinjenje, a kasnije asertivnost i integritet prilikom fakultetskog obrazovanja.
Iako ovakvo iskustvo đaka nije rijetkost na našim prostorima, jasno je da svi ne rastu u jednakim porodičnim okolnostima i mogućnostima u kojima njihove izuzetnosti budu prepoznate i podržane.
Još 1986. godine Pringle Morgan je prvi put nepogrešivo opisao disleksiju, nakon što je kod jednog dječaka prepoznao “poteškoće sa slovima i riječima”, kako je to tada jednostavno objasnio.
(NE)IDENTIFIKOVANJE DISLEKSIJE: Fenomen disleksije kao razvijenog poremećaja sticanja školskih vještina čitanja, pisanja, ovladavanja gramatičkim pravilima u svijetu je istražen, te danas postoji i medicinska magnetna rezonanca koja još kod bebe prepoznaje genetske uslove za njen razvoj, dok zvanični pokazatelji evropskih istraživača ukazuju na to da se u prosjeku u svakom razredu nalaze dva-tri prvačića sa disleksijom.
“Nažalost, kod nas ne postoji organizovano identifikovanje disleksije i praćenje njenog razvoja, tako da smo oštećeni i za podatke o broju osoba i djece kojima je potrebna rana intervencija i podrška. Kada to izostane od strane stručne javnosti, roditelji se, nažalost, nekada i sami izgube u toj novoj i teškoj situaciji. Uz osjećaj da gube vrijeme i strpljenje, ponekad dignu ruke od učenja sa djecom”, priča nam Andrej Jovandić, profesor filozofije i sociologije.
Disleksiju je veoma rano prepoznao i do danas je, kako napominje, istražuje, a predsjednik je Udruženja disleksičara “Ja” u Banjaluci.
Genetski uslovljena disleksija, koja se javlja s organskim osnovama, takođe se ne mora nikada razviti, a onda kada se prepozna, zahtijeva globalnu i multisenzornu metodu učenja.
Osobe sa disleksijom, na primjer, nemaju fonemsku svjesnost, odnosno nikad ne mogu da čuju svoju misao, ali mogu da razmišljaju u slikama, jedan predmet da vide višedimenzionalno, tačnije u 32 slike iz 64 ugla u samo jednoj sekundi.
ISKUSTVA IZ ŠKOLA: “Svako bi dijete trebalo imati prava na prilagođen nastavni proces. Kada sam počeo raditi edukacije u školama, mnogi su profesori i na fakultetima imali problem i pri samom izgovoru disleksija. Želim reći, toliko im je to bilo nepoznato”, ističe Jovandić.
Ipak, kako navodi, većina škola s kojima je ostvarena saradnja pokazale su interesovanje da se više edukuju i stručnjaci i roditelji i učenici.
“U ovom trenutku kod nas su dva učenika šestog razreda sa disleksijom i jedan učenik devetog razreda. Prosvjetni radnici se edukuju svakodnevno, kroz literaturu koja im je dostupna, kao i na internetu. Ipak, složila bih se da postoje velike teškoće u identifikaciji i samom radu, da i stručnjaci ne poznaju dovoljno materiju iz prostog razloga što je to dovoljno neistraženo područje kod nas. Takođe, od izuzetne je važnosti i saradnja koja mora postojati sa roditeljima”, govori Darija Mićić, direktorka Osnovne škole “Branko Radičević” iz Banjaluke.
Najčešće sa disleksijom pojavljuje se i disgrafija, odnosno specifična teškoća u savladavanju vještina pisanja, koja se manifestuje tako što djeca pišu neuredno, prave disharmoničan razmak među slovima, izostavljaju slova ili ih dodaju nepotrebno, ponavljaju riječi, nemaju osjećaj za rukopis…
“Teškoće često variraju i treba znati da niti jedan disgrafičar i disleksičar nije isti. Postoji i potpuna nesposobnost čitanja i pisanja, ali se ona jako rijetko pojavljuje”, objašnjava Jovandić.
Prema posljednjim podacima, u RS je osam defektologa, a tek mali broj škola ima i defektologa i logopeda, dok se taj nedostatak kompenzuje stručnim timovima za podršku, kako je Zakonom o osnovnom obrazovanju i vaspitanju predviđeno.
Takođe, posljednje istraživanje Udruženja disleksičara “Ja” na temu “Znate li šta je disleksija” pokazalo je da na banjalučkom Filozofskom fakultetu i Akademiji umjetnosti od 400 ispitanih studenata 50 je disleksičara.
Ništa bolja situacija nije ni u FBiH. Tuzlanka Jasmina H. kaže da je polazak u školu za njenu djevojčicu bio traumatičan.
“Nama u porodici je bilo jasno da ona nikako ne može da pročita riječ spajanjem slogova, već isključivo spajanjem slova. U školi je bilo evidentno da će je to usporavati u pisanju. Ocjena stručnjaka škole bila je da je lijena i da treba više da radimo s njom, da je često odsutna na nastavi ili ustaje tokom časa, ne može da joj se održi pažnja, dok pokazuje izuzetnu darovitost u crtanju i matematici”, govori ova majka.
EDUKACIJA I PODRŠKA: Potpuno je pogrešno i zapravo je rezultat našeg neznanja djecu sa disleksijom proglasiti hiperaktivnom, nestašnom ili lijenom.
“To se, nažalost, najčešće događa. Učitelji i profesori nemaju adekvatan pristup disleksičnim osobama, odnosno nisu edukovani za rad s njima. Poznavanje i poštovanje prava disleksičara, posebno prava djece na jednake uslove, odnosno prilagođene uslove obrazovanja, praktično ne postoji. Tehnike početnog učenja i pisanja u školama se baziraju uglavnom na analitičko-sintetičkom načinu učenja tih vještina, koje nije odgovarajuće kognitivnom načinu razmišljanja disleksičara”, naglašava Jovandić. Iako je danas profesor, Andreju su u šestom razredu predlagali da ide na kategorizaciju i u toku njegovog školovanja niko nije prepoznao da je disleksičar, već je problem uočila njegova majka, koja je nastavila da istražuje o poremećaju i radi sa sinom. On tvrdi da je, pored informisanja, roditeljima na ovim prostorima potrebna podrška, s obzirom na to da sredina, uglavnom iz neznanja, stigmatizuje djecu sa disleksijom.
“Djecu treba ohrabriti u njihovoj različitosti i prilagoditi se njihovom načinu rada. Ono što je najpogubnije, to je proglasiti ih lijenim, neurednim ili hiperaktivnim, s poremećajem pažnje”, naglašava Jovandić.
Šta su?
DISGRAFIJA – specifična teškoća u savladavanju vještina pisanja, koja se manifestuje tako što djeca pišu neuredno, prave disharmoničan razmak među slovima, izostavljaju slova ili ih dodaju nepotrebno, ponavljaju riječi, nemaju osjećaj za rukopis…
DISLEKSIJA – poteškoća u učenju čitanja i pored postojanja normalne inteligencije, dobrog vida i sluha, sistematske obuke, adekvatne motivacije i ostalih povoljnih edukativnih, psiholoških i socijalnih uslova.
Neki od genijalaca disleksičara
Albert Ajnštajn (albert ajstajn)
Tomas Edison (tomas edison)
Isak Njutn ( isak njutn)
Leonardo da Vinči (leonardo)
Stiv Džobs (stiv)
Bil Gejts (gejts)
Pablo Pikaso (pikaso)
Ernest Hemingvej (enest)
Neki od simptoma
– Kasno progovaranje i usporen jezično-govorni razvoj
– Siromašan rječnik
– Dugo zadržavanje pogrešaka u izgovoru glasova
– Poteškoće u izražavanju misli i ideja
– Poteškoće u traženju pravih riječi
– Poteškoće u prisjećanju na mjesta i događaje
– Miješanje riječi koje slično zvuče
– Prisutnost agramatizama u govoru (“tri jabuka”, “plavi hlače”)
– Poteškoće u učenju pjesmica, odnosno u pamćenju generalno
– Nerazvijenost fonološke svjesnosti
– Nespretnost u krupnoj i finoj motorici
– Svi navedeni simptomi ne moraju biti prisutni kod djeteta
Preporuka vježbe
Za osobe koje imaju problem sa disleksijom stručnjaci preporučuju vježbu kao igru, prepričavanje doživljaja, priča, mijenjanje završetka poznatih priča, pričanje nove priče prema poznatoj s novim likovima, šta bi bilo da je… (postavljanje problema), izmišljanje riječi na zadani slog (na, ta sa…), traženje sličnosti (bijelo kao…), traženje suprotnosti (brzo – polako, oštro – tupo), otkrivanje i prepoznavanje krivih izraza (kako ti zvuči kad kažem: u kuća, pasovi, novi košulji), izmišljanje novih riječi – anagrami (bor – rob, dira – radi, ris – sir, put – tup, sok – kos)…
(Nezavisne)