U skromnom, čistom stanu u banjalučkom naselju Starčevica živi desetočlana porodica Savić. Mama i tata i osmoro djece.
Goran je pomoćni radnik na građevini, bori se kao lav za porodicu. Petoro djece ide u školu, a o troje najmanjih brine mama Suzana. Ne krije koliko im je težak život, a na pitanje šta im je u ovom momentu najpotrebnije, brzo odgovara hrana.
A od hrane je potrebno baš sve. Jer treba nahraniti ukućane, djecu koja dolaze iz škole, one koji se na nastavu spremaju i troje najmlađih koji se od mame ne odvajaju. Kako uspjevaju da obezbijede i to što imaju, Suzana ne može da objasni. Jer dok plate stanarinu od 400 KM, pa još za ostale dažbine plate oko 150 maraka, porodici ostane baš malo toga na raspolaganju.
-Od plate šta ostane uspijemo da kupimo najosnovnije. Brašno, ulje i šta djeci treba za školu – priča za Srpskainfo skromno ova mlada žena. Suze su joj krenule kada smo je pitali da li imaju dovoljno hrane za tri obroka u danu. Sa knedlom u grlu rekla je da ne.
Praznici su pred vratima, mnogi će je dočekati pune trpeze i sa brdom poklona, a ova porodica skromno, sa onim što budu imali. Ipak, kako Suzana kaže, svake godine se snalaze da bar na jedan praznični dan imaju nešto više i bolje da spreme.
-Muž radi teško, sve što mora. Nema veze što je snijeg i minus. Sada će mu plata biti manja, jer se zimi malo radi. A najgore nam je plaćati stan, plus režije. To je mjesečno oko 550 maraka. Šta ostane moram uzeti hranu i njima za školu. Ali niko od njih ne traži puno, kada vide da nemamo. Skromni su – tiho priča.
Od petoro školaraca troje ide u srednju školu, a dvije curice u osnovnu. Najstarija Bojana ima 17 godina, Luka 16, Tanja 15, Vanja 13, Anja 8, David 6, Sanja 4 i Bogdan 2.
-Dvoje najmlađih su baš vezani za mene. Čim jedno uzmem u ruke i drugo hoće – priča Suzana, očiju punih ljubavi gledajući u djecu.
U vrijeme naše posjete, David nije imao problem da se raspriča. Veselo, dječje govorio nam je kako on već sljedeće godine kreće u školu. Sanja je stidljivo ćutala i sa suzama u očima sa stolice gledala u mamu, povremeno tražeći njenu ruku. A najmlađi Bogdan nije se skidao iz maminog naručja. Dvije ćerke školuju se za frizerke, a sin za mehaničara grijanja. Djevojke do skora nisu imale mjesečnu kartu, pa im je kupljena, priča Suzana. Jer se njihova škola nalazi na drugom kraju grada. Posebno je teško sada u zimu pješačiti tolike kilometre, a roditelji žele da im olakšaju život, koliko god je to moguće.
-Imamo pravo na besplatan prevoz sa jednog srednjoškolca, za druge nemam. Manji idu u OŠ ’Vuk Karadžić’ u Boriku, pješke. Kada su prva smjena, iz kuće izlaze u 6.50 – kaže ona.
Ranije je ovoj porodici stizala pomoć, od ljudi koji su čuli za njihovu situaciju. Najviše pomoći dobijali su u odjeći. Suzana naglašava koliko im je dragocjen „Mozaik prijateljstva“. Tamo idu po obrok kada su u prilici. Kako je stiglo hladno vrijeme, Suzana sa malom djecom ne može pješke daleko, pa tako ni do „Mozaika prijateljstva“. Onda u pomoć uskaču starija djeca, koja odu po hranu, kada stignu do svojih obaveza.
-Pokušavam da svaki dan skuvam nešto, ali to nije dovoljno. Treba djecu dočekati iz škole, ali dati da jedu i onima koji kreću u školu – tiho govori. Kada bi imali novca, davali bi djeci da kupe sebi užinu, kao što to radi većina njihovih vršnjaka. Osim hrane, ovoj porodici je potrebna i zimska obuća.
-Za sada djeca imaju dovoljno odjeće, ali je potrebna obuća, posebno za one starije – skromno govori ona. Suzana i suprug u Banjaluku su došli prije nekoliko godina. Ona je iz Prijedora, suprug iz Oštre Luke i ovdje nemaju nikoga.
-Muž je došao u Banjaluku, našao posao, počeo da radi. Ovdje smo šest, sedam godina, a u ovom stanu pet – priča ona.
Srpskainfo.com (Foto: RINIGER)