Parastos će u 12.00 časova biti služen za sve žrtve sa područja bivše opštine Skelani poginule u toku rata i biće prislužene svijeće za pokoj duša nastradalih i položeno cvijeće kod Spomen-obilježja.
Jake muslimanske snage od nekoliko hiljada vojnika iz Srebrenice, pod komandom Nasera Orića, napale su u ranu zoru 16. januara 1993. godine srpska sela oko Skelana i upale u ovo mjesto na obali Drine.
Muslimanske jedinice upale su u sela prije svanuća, ubijajući i koljući civile na spavanju u kućama, pljačkajući i uništavajući sve što su stigle, nastavljajući etničko čišćenje u Podrinju započeto još u aprilu i maju 1992. godine napadima na srpska sela Studenac, Gniona, Osredak, Vijogor, a onda i na bratunačka sela Zagoni, Magašići, Ranča…
Tog kobnog dana ubijeno je čak 69 stanovnika ovog kraja, a dvije trećine nastradalih bili su civili, među kojima i nekoliko djece.
Ranjeno je 165 mještana, a od 30 zarobljenih polovina nije preživjela mučenja u srebreničkim kazamatima i njih četvoro još se vode kao nestali.
Bježeći od potpunog uništenja, stanovništvo je tražilo spas u povlačenju prema graničnom mostu ka Bajinoj Bašti u Srbiji, dok su neki pokušali spasiti živote preplivavanjem ledene Drine.
Most preko koga se civilno stanovništvo jedino moglo prebaciti u Srbiju bio je pod stalnom mitraljeskom vatrom i postao je srpsko stratište, pa je u pokušaju bjekstva na mostu i u njegovoj blizini nastradalo najviše civila, kao i u talasima Drine.
Najmlađa žrtva bio je petogodišnji Aleksandar Dimitrijević, a njegov brat Radislav imao je svega 11 godina. Sa majkom Milicom pokušali su pobjeći u Bajinu Baštu, ali su kod graničnog mosta pogođeni kuršumima.
Milenija Mitrović tog 16. januara bila je zarobljena u svom dvorištu sa još šest članova svoje familije. Njenog supruga Radivoja zločinci su zaklali.
“Zarobili su nas i tukli vodeći prema selu Poljak. Tu su me natjerali da nosim vreću opljačkane pšenice do 20 kilometara udaljenog sela Karačići. Tukli su nas i u logoru u Srebrenici gdje sam provela tri sedmice do razmjene”, prisjeća se Milenija, kojoj je od batina bila slomljena vilica, izbijeni svi zubi.
Mitrovićeva priča da su ih u logoru svakodnevno tukli i da nisu dobijali hranu, pa su neki zarobljenici umrli od posljedica torture i gladi.
Gordana Sekulić ubijena je na mostu, a njena dva sina su srećom ostala nepogođena i žive u Srebrenici sa ocem Mirkom.
Maloljetni Cvetko Ristić iz Kušića ostao je bez cijele porodice, kuće i imovine. Ubijeni su mu roditelji, sestra i brat koji još nije pronađen, a tek nakon 16 godina obnovljena mu je kuća.
Nastojeći da zatru sve što je srpsko na ovom području, muslimanske snage su tog dana opljačkale i spalile srpska sela Ćosići, Kostolomci, Klekovići, Božići, Blažijevići, Kolari, Zečevići, Kušići, Stajšići, Maltaši, Stublovi, Arapovići, Bujakovići, Liješće, dio srpskih Skelana i još nekoliko sela.
Nisu stigli do Crvice, Žabokvice i Petriče i to su jedina tri srpska sela u srebreničkoj opštini koja nisu spaljena u proteklom ratu.
Prije parastosa u Skelanima cvijeće će biti položeno na spomen-obilježja nastradalim Srbima u Ćosićima i Kalimanićima.
Za brojne počinjene zločine nad Srbima u Podrinju, pa ni za ove u Skelanima, koje su počinile muslimanske snage, ni nakon 22 godine, niko nije odgovarao.