Iz “Veritasa” ističu da do danas za ovaj zločin niko nije odgovarao ni pred domaćim, ni pred međunarodnim sudovima, a da je, kako stvari stoje, mala vjerovatnoća da će za njega bilo ko ikada odgovarati “možda i zbog toga što su sve žrtve srpske nacionalnosti”.
Eksplozija voza, koji je bio pun putnika, a najviše je bilo žena i djece, koji su od Vrginmosta putovali na pijacu, dogodila se 14. jula 1993. godine oko 8.00 časova, blizu mosta južno od Gline.
Taj voz je samo dan ranije počeo da saobraća po prugama Korduna i Banije, i to onog dijela koji je bio pod kontrolom Republike Srpske Krajine, na kojima je saobraćaj bio u prekidu od početka sukoba.
Voz, koji se sastojao od dva putnička vagona i lokomotive, istog jutra je u suprotnom smjeru nesmetano prešao istu relaciju.
Na prugu su bile postavljene dvije mine, od kojih je samo jedna eksplodirala i to ispod polovine prvog vagona.
Od posljedica eksplozije na licu mjesta izgorjele su dvije žene Maca Dančula /70/ iz Pješčanice i Soka Roknić /43/, učiteljica iz Blatuše, dok je istog dana u glinskoj bolnici višestrukim teškim povredama podlegao Јanko Radujković /70/ iz Brnjavca.
Pero Gvojić /36/ iz Male Trepče ostao je bez obje noge do iznad koljena, Јanko Јakšić /34/ iz Batinove Kose bez jedne noge ispod koljena, a sin poginulog Јanka, Đuro Radujković /44/ ostao je bez lijeve noge do iznad koljena, dok je još 25 putnika, uglavnom žena i djece, teže i lakše izranjavano.
Među ranjenima je bila i kćerka izgorjele učiteljice Soke, Zorana /14/, koju je eksplozija izbacila iz voza i tako joj spasila život.
Pola sata poslije eksplozije na mjesto nesreće su, osim predstavnika srpskih vlasti, došli i predstavnici UNPROFOR-a koji su istog dana sastavili izvještaj o ovom događaju i pod šifrom “povjerljivo” dostavili komandi za Sektor Sjever.
Uprkos procjenama prisutnih predstavnika srpske strane da je “ova operacija vođena pod hrvatskom komandom koja želi da destabilizuje područje” pred najavljeno otvaranje mosta na Maslenici 18. jula, autori izvještaja iznijeli su stav da se ovaj događaj može sagledavati u “kontekstu nastavljanja jakih previranja između različitih ekonomskih i mafijaških grupa koje su aktivne u regionu”, koje nisu zainteresovane za mirno rješavanje odnosa između Krajine i Bihaćkog džepa, te između Srba i Hrvata.
Iz “Veritasa” podsjećaju da je o ovom događaju govorio i svjedok tužilaštva na suđenju Slobodanu Miloševiću pred Haškim tribunalom Slobodan Lazarević, koji je tvrdio da je bio oficir za vezu sa UNPROFOR-om u Kordunaškom korpusu i izjavio da po njegovom zaključku Hrvati nisu izvršili diverziju.
On je objasnio da je to utvrdio “metodom dedukcije” pošto je, kako je rekao na suđenju, “bila zima, a nije bilo nikakvih tragova, nikakvih stopa u snijegu, bilo jasno da ništa nije došlo sa te strane, znači moralo je doći iznutra”.
“Nikome nije bilo važno što se događaj desio u sred ljeta i što je, kako će se ubrzo ispostaviti, `pouzdani` svjedok Lazarević avanturista i hohštapler svjetskog glasa”, naveli su iz “Veritasa”.
(SRNA)