Slušati epidemiološku struku u Švedskoj znači kretati se bez maske u zatvorenim javnim prostorima, slobodno izlaziti u restorane, kafiće i ići u školu.
Zapravo, u Švedskoj se može sve ono što se u ostalim evropskim zemljama u posljednjih godinu dana smatralo glavnim oružjima protiv širenja virusa – lokdaun, policijski čas, zatvaranje granica, obavezno nošenje maski i slične mjere kojima se drastično mijenja svakodnevica građana.
Švedska vlada je odlučila da mjere koje preduzima protiv pandemije treba da budu utemeljene na dokazima. Njihov stav je da ako se pogledaju mjere koje sada preduzimaju različite zemlje, vidjeće se da one imaju vrlo malo temelja u dokazima.
“Ono što sigurno znamo poznato je već više od 150 godina, a to je da u pandemiji treba prati ruke kako zbog sebe tako i zbog drugih. Ali ostalo, poput zatvaranja granica, zatvaranja škola, socijalnog udaljavanja, uglavnom nema naučnu podlogu”, rekao je jedan od vodećih švedskih epidemiologa.
Švedska struka tako je zaključila da zatvaranje nosi više štete nego koristi i da ima vrlo ograničen učinak.
Iako je pod pritiskom virusa korona u jesen prošle godine i Švedska donekle pooštrila mjere, strategija se u suštini nije bitno promijenila. I dalje je njihov stav da je talas zaraze nezaustavljiv i da će svaku zemlju na kontinentu pogoditi podjednakom snagom bez obzira na preduzete mjere.
Danas, godinu dana pa i više od početka pandemije, Švedska ima devetu najveću stopu zaraze u Evropi i šestu najmanju stopu smrtnosti na kontinentu prema podacima Evropskog centra za prevenciju i kontrolu bolest.
Švedski bolnički sistem je uz dosta naprezanja i zahvaljujući enormnim materijalnim resursima uspio da izdrži dva velika talasa zaraze i sada se nalazi usred trećeg, a švedski građani i dalje uživaju vjerovatno najveću slobodu od epidemioloških restrikcija u Evropi.
Međutim, švedski pristup pandemiji nije bajkovita priča, nego u svakom pogledu skupo plaćena bitka za normalan život i zdravlje nacije, koja je ostavila mnoga neodgovorena pitanja.
Nedjeljama je švedska struka uvjeravala javnost da se pandemija neće dogoditi, a dogodila im se i u nekim danima od virusa korona umiralo je i preko 100 ljudi.
Onda je isti onaj epidemiolog s početka teksta rekao: “Švedska nije uspjela da zaštiti starije građane, nismo se dovoljno potrudili. Trebalo je da ranije zabranimo posjete domovima za starije i nemoćne osobe.”
O švedskoj strategiji jedni su pisali kao opasnom eksperimentu na vlastitu stanovništvu, drugi su Švedsku nazivali posljednjom oazom ličnih sloboda u Evropi, a treći su širili senzacionalističke priče o “pomoru staraca” i uskraćivanju kiseonika ili intenzivne njege umirućim pacijentima.
Pojavilo se i nekoliko katastrofičnih projekcija, tražilo se i hapšenje vodećeg švedskog epideiologa, počeli su i da mu prijete smrću, a on je tvrdio da je švedska statistika precizna i da je to vjerovatno razlog zašto su njihove brojke realističnije i što se čini da imaju više slučajeva nego mnoge druge zemlje.
Šveđani nikada nisu prihvatili maske, glavni epidemiolog je čak i podsticao boravak napolju, mjere su se iz mjeseca u mjesec mijenjale, ali nikad drastično i na kraju se pokazalo da je švedski višak smrtnosti od 7,7 posto tek na 22. mjestu među 30 evropskih zemalja.
Početkom februara, dok je Švedska svakog dana na oko 10.3 miliona stanovnika imala oko 4.000 novozaraženih, javnost se bavila pitanjem treba li poći na skijanje, a glavni švedski epidemilog Tegneli je odbio da pozove građane da ne putuju u planine i švedska skijališta bila su rasprodata.
U međuvremenu, počela je vakcinacija građana protiv virusa korona, a pitanje da li su Šveđani pogriješili u pandemijskoj strategiji ili postupili razboritije od većine evropskih zemalja vjerovatno nikad neće dobiti odgovor.
Ostaje činjenica da je Švedska u pandemiji što se tiče javnog zdravstva prošla bitno lošije od nordijskih susjeda i bitno bolje od ostatka Evrope.
U nekoliko rečenica i sada se švedska startegija svodi na ovo:
“Ljudi koji bi inače umrli za nekoliko mjeseci umiru danas i naravno da to nije dobro, ali učinci lokdauna imaće još strašnije dugoročne posljedice koje još nismo ni počeli sagledavati. Vrlo mali postotak ljudi ozbiljno obolijeva, još manji umire, a glavnina pandemije događa se tamo gdje je ne vidimo, kod ljudi sa zanemarivim simptomima koji nikad neće zatražiti ljekarsku pomoć. Virus se neće zaustaviti dok se ne nađe u slijepoj ulici, odnosno dok ne postignemo kolektivni imunitet, preležavanjem ili vakcinacijom ili sa obje stvari.”