Martin Luter King je prije pedeset godina održao svoj posljednji govor. Da li je u zaključku govora predvideo atentat koji je na njega izvršen?
Dva mjeseca ranije, dvojica crnaca đubretara, Ehol Koul i Robert Voker, sklonili su se od oluje u đubretarski kamion.
Došlo je do kvara na prekidaču i ostali su zdrobljeni unutar kamiona. Stotine zaposlenih crnaca pokrenulo je štrajk zbog njihove smrti, načina na koji je gradska uprava reagovala, kao i zbog uslova rada.
Martin Luter King je olujne aprilske noći u Hramu Mejson u Memfisu govorio pred 2.000 ljudi da bi israzio podršku preživjelim kolegama Koula i Vokera.
Zbog onoga što se potom dogodilo, ta noć ostala je zapamćena zbog mnogo razloga.
Govor doktora Kinga se zapravo nije odnosio na štrajk, koji je pomenuo tek nakon 11 minuta, već na borbu za građanska prava i slobodu i na njegovu ulogu u njoj. Poslednji dio govora nalik je proročanstvu.
“Očekuju nas teški dani”, King je rekao masi. “Ali meni to sada nije važno, jer bio sam na vrhu planine i ništa mi više ne smeta”.
“Kao i svi i ja bih želio dugo da živim – dugovječnost ima svoju ulogu i značaj. Ali ne brinem sada o tome.”
Narednog dana, King je pogođen metkom u desni obraz, dok je stajao na balkonu svoje hotelske sobe. Metak mu je slomio vilicu, prošao kroz kičmenu moždinu i ubio ga.
Iz Atlante u Džordžiji je došao u Memfis avionom, ujutro na dan održavanja govora. Let je kasnio u polasku.
“Izvinjavamo se zbog kašnjenja”, pilot je rekao putnicima. “Ali Martin Luter King je sa nama u avionu.”
Trebalo je pretražiti prtljag, za slučaj da je u njemu ostavljena bomba. Sve je moralo dodatno da se provjerava.
“Držali smo avion pod obezbjeđenjem i zaštitom cijele noći”, objasnio je pilot.
U životu velikog aktiviste za ljudska prava smrt nikada nije bila daleko. Pratila ga je, uhodila, čekala iza ugla.
“King je dugo bio svjestan da ga uhode bijeli rasisti i lokalne grupe Kju kluks klana”, kaže profesor Džonatan Rider, autor knjige „Jevađelje slobode” i dobar poznavalac Kinga.
“Znao je da je bilo mnogo onih koji su željeli da ga smaknu. Snage bijele suprematista ubile su veliki broj boraca za građanska prava, a on je bio najvidljiviji među njima.”
Na Kingovu kuću je bačena bomba 1956. godine tokom bojkota autobuskog saobraćaja u Montgomeriju u Alabami.
Zamalo je poginuo kada ga je 1958. godine u Njujorku mentalno oboljela crnkinja ubola nožem, a 1963. godine ga je napao bijeli suprematista na bini, u Birmingemu u Alabami.
Godinu dana kasnije vratio se u taj grad da bi se pridružio tamošnjoj kampanji za građanska prava. Na osnovu razgovora sa njegovim prijateljima, Endrjuom Jangom i Vajatom Vokerom, profesor Rider tvrdi da ih je King upozorio prije putovanja.
“Krenuli smo u grad Bula Konora”, rekao je (Bul Konor je bio lokalni političar i protivnik pokreta za građanska prava).
“A Bul Konor ne igra fino. Dobra je šansa da se neki od nas ne vrate živi.”
Ali nisu samo on i njegove kolege živjeli u opasnosti. Šezdesete godine dvadesetog vijeka u Sjedinjenim Američkim Državama bile su grozničava i opasna decenija.
Bilo je to doba nereda (u Harlemu, Filadelfiji, Los Anđelesu, Detroitu i drugim mjestima), rata (u Vijetnamu) i atentata (Džon F. Kenedi, Malkom Iks, sam King, Robert F. Kenedi).
“Ovo će se i meni dogoditi”, rekao je King svojoj supruzi Koreti kada je predsjednik Kenedi ubijen 1963. “Stalno ti govorim da je ovo društvo bolesno”.
U mjesecima koji su prethodili putovanju u Memfis, King je bio u “veoma osjetljivom emotivnom stanju”, kaže Rider.
“Na političkom planu je osjećao da Amerika postaje suprotnost voljene zajednice za koju se borio”, objašnjava ovaj profesor.
“Povratni udarac bilo je širenje rasizma na sjeveru zemlje. A Kingov neprijatelj sa juga, Džordž Volas (guverner Alabame), kandidovao se za predsjednika.”
“Mlađe generacije crnaca i aktivista za građanska prava okretale su leđa njegovoj omiljenoj doktrini hrišćanske nenasilnosti. Počeo je da se pita da li pokret i dalje ima značaja.”
Njegove sumnje, pa čak i očajanje, ispoljili su se u hotelskoj sobi u Virdžiniji, sedam mjeseci prije smrti. King je nakon sastanka sa kolegama pio sam, a potom ih je probudio vičući.
“Ne želim više ovo da radim!”, vikao je. “Hoću da se vratim u svoju malu crkvu!”
Naravno, nije se vratio.
Nastavio je da istrajava, da se bori, da zahtjeva prava. Tako se i našao u Hramu Mejson u Memfisu po olujnoj aprilskoj noći, boreći se za prava zaposlenih. Imao je 39 godina.
“Nije zapravo ni bitno da li je u govoru predvideo svoju smrt u narednih nekoliko dana, radilo se o čovjeku koji zna da je smrt veoma blizu”, kaže profesor Rider.
“Shvatao je da se njegov život može svakog trenutka završiti i razmišljao je o njegovom značenju.”
Pred kraj govora u Memfisu, King se osvrnuo na dan kada je u Njujorku uboden nožem, deset godina ranije.
Da je tada samo kinuo, bio bi mrtav – rekao je i tako bi propustio Zakon o građanskim pravima, govor “Ja imam san…”, pokret u gradu Selma u Alabami i mnoge druge velike trenutke.
“Večeras želim da kažem”, rekao je okupljenima u Memfisu, “da sam i sam srećan što tada nisam kinuo.”
Njegove posljednje riječi predstavljale su ne samo prihvatanje da je njegova smrt moguća ili čak vjerovatna, već su označavale i pokušaj da preda štafetu i da se trka nastavi ako ili kada bude ubijen.
“Pokušava da kaže: čak i ako ja ne preživim, mi ćemo uspjeti”, kaže profesor Rider.
“Uvjerava pripadnike pokreta da će crnci kao cjelina prebroditi i prevazići nedaće. Na ovaj način prihvata svoj poziv žrtve.”
“Pripremajući se za smrt, ne osjeća se beznadežno i utučeno. Pored toga, obezbjeđuje epitaf ne samo za sebe, već i za cijeli pokret.”
“Tema koja se provlači kroz cijeli govor je ‘na mnogo toga možemo da budemo ponosni’. To shvatam kao: ‘Čak i ako umrem, živio sam dobar život. Učinio sam sve što je bilo do mene da nas približim Obećanoj zemlji’.”
(bbc.com)