Ankara podržava Palestince, kritikuje Izrael i pažljivo prati uticaj Irana u tom regionu, a da li postoji mogućnost da se Turska vojno umiješa u sukob?
To se pita Dojče vele koji navodi da je strah da bi rat na Bliskom istoku mogao da se proširi postao još veći nakon najnovijeg iranskog napada na Izrael. To je eskalacija na koju su brojne zemlje već mjesecima upozoravale.
Iran je jedna od regionalnih sila na Bliskom istoku. Regionalna sila je i Turska. Rukovodstvo u Ankari je na strani palestinskog naroda još od 7. oktobra 2023, kada je Izrael, reagujući na napad terorističke organizacije Hamas, napao Pojas Gaze.
Predsjednik Redžep Tajip Erdogan više puta je optužio Izrael za “genocid”. Za njega Hamas nije teroristička organizacija, to on stalno naglašava, i često govori o svojoj “palestinskoj braći”.
Erdogan je nedavno izazvao strah među sopstvenim stanovništvom. U govoru u turskom parlamentu 1. oktobra 2024. optužio je Izrael da želi da napadne Tursku.
“U Svetoj zemlji poludjela izraelska vlada će u svom vjerskom fanatizmu, nakon Palestine i Libana, možda da cilja i na našu domovinu. Izraelski premijer Benjamin Netanjahu sanja o tomu da zauzme Anadoliju i tako “slijedi jednu utopiju”, izjavio je Erdogan.
Stručnjaci ocjenjuju da je Erdoganova izjava nerealna.
“Smatram da je taj scenario nemoguć”, kaže Selin Nasi, politikolog sa Londonske škole ekonomije (LSE).
“Turska je članica NATO. Napasti Tursku značilo bi sukobiti se s NATO i SAD. Osim toga, Izrael nema nikakvog razloga da napadne Tursku. Erdogan pokušava da svojim izjavama konsoliduje svoju bazu i pokaže da je solidaran s Palestincima”, kaže Nasi.
Turska ima drugu najveću vojsku u NATO. I ne samo to – ona je ujedno i prisni saveznik Sjedinjenih Država, isto kao i Izrael, prenosi Kurir.
“Ali, za Erdogana se tu radi o nečem drugom”, kaže Ilter Turan, profesor emeritus međunarodnih odnosa i bivši rektor Univerziteta Bilgi u Istanbulu.
“Predsjednik instrumentalizuje spoljnu politiku za svoje unutrašnjopolitičke ciljeve. Izrael nema ni u kojem slučaju takve namere. Turska vlada pokušava da, s obzirom na velike neuspjehe na unutrašnjopolitičkom planu, skrene pažnju ljudi na druge teme”, kaže Turan.
Sam Erdogan je, kako dodaje profesor, najkasnije od posljednjih lokalnih izbora izgubio političku podršku, a zemlja se nalazi u ekonomskoj krizi.
Po Turanu je vjerovatnoća da Turska ikad postane jedna od zaraćenih strana jednaka nuli.
“Turska neće aktivno učestvovati u konfliktu, jer Ankara ne želi da bude dio rata”, tvrdi on.
Moguću odmazdu Izraela prema Iranu turska vlada neće, istina, da odobri, jer Turska sa Iranom neguje “distancirano prijateljstvo”. “Ankara možda može Teheranu da ponudi moralnu podršku, ali ništa više od toga”, smatra Turan.
“Zbog pro-palestinskog i anto-izraelskog držanja turske vlade, stekao se utisak da ona podržava Iran i njegove milicije. To je zabluda”, kaže Nasi.
Turska se trenutno koncentriše na stabilizaciju sopstvene ekonomije, a regionalni konflikt samo bi donio dodatnu nestabilnost. Zato se ne može očekivati da Turska interveniše u Gazi ili u Libanu.
“Turska neće htjeti da se vojno sukobi sa Izraelom”, prognozira Nasi.
“Turska, Iran i Saudijska Arabija i danas su suparnici, kao što su bili i u prošlosti”, kaže bivši diplomat Mithat Rende.
On je bivši turski ambasador u Kataru i poznaje geopolitičku dinamiku tog regiona. Turska svoje odnose sa Iranom njeguje “brižno i s poštovanjem”, iako Teheran i Ankara često imaju različita gledišta u vezi s raznim regionalnim konfliktima.
“Turska ne želi da Iran osnaži svoju dominaciju u regionu preko nedržavnih aktera koje on podržava i koji su naoružani. Istovremeno, Turska s drugim regionalnim silama dijeli cilj sprečavanja da Iran postane atomska sila”, objašnjava Rende.
Bitna razlika između dvije islamske države sastoji se i u različitom tumačenju islama. Turska je pretežno sunitska i vlada predsjednika Erdogana podržava prije svega sunitske organizacije kao što je Hamas, koji EU i SAD smatraju terorističkom organizacijom. Nasuprot tome, iransko stanovništvo većinom je šiitsko, što vodi bliskim vezama iranskog režima s šiitskim grupacijama, kao što su Hezbolah u Libanu ili hutistički pobunjenici u Jemenu. Te vjersko-političke razlike utiču i na geopolitičke saveze dveju zemalja.
Razlika je bila uočljiva i kada je Ankara nedavno izražavala saučešće: kada je ubijen šef Hamasa Ismail Hanija, Erdogan je za njega proglasio državnu žalost. Nakon ubistva šefa Hezbolaha Hasana Nasralaha, Erdogan je izrazio solidarnost s libanonskim narodom, ali Nasralahovo ime nije spominjao.
“Razumljivo je i ne iznenađuje to što se tu ne iskazuje slična pogođenost”, kaže Turan.
Izvor: Nezavisne novine