Fašistički lider Benito Musolini je sedmog aprila 1926. održao govor na konferenciji hirurga i onda pješke u pratnji svojih saradnika krenuo ulicama Rima. Kada je bio kod Kapitolskog trga iz mase je iskočila Irkinja Vajolet Gibson i upucala ga.
Metak je okrzno Musolinijev nos, a Gibsonova je pokušala ponovo da puca ali se metak zaglavio i policija ju je ubrzo savladala. Musolini je brzo prebačen na sigurno. Poslije nekoliko sati on se pojavio u javnosti kako bi uvjerio svoje pristalice da je dobro.
Pozirao je za velikim bijelim zavojem na nosu. Portal “Politico” je u svojoj analizi dao osvrt na dešavanja od prije skoro jednog vijeka i nedavni pokušaj ubistva Donalda Trampa, kandidata Republikanske stranke na predstojećim izborima u SAD.
Atentat je pokušaj da se jednim potezom promijeni tok istorije. Međutim, kroz istoriju se pokazalo da oni češće ne uspijevaju i da više služe ne za likvidaciju moćnika već za jačanje njegovog kulta ličnosti. Musolini je pokazao kako se to radi.
Nakon što je bio premijer jedne koalicione vlade, Musolini je proglasio diktaturu u januaru 1925. Nakon toga, pucanj Vajolet Gibson je bio treći pokušaj ubistva Musolinija.
Ranije napade izveli su italijanski antifašisti: Tito Zamboni, član parlamenta, socijalista, uhapšen je prije nego što je uspio da ispali bazuku na Dučea iz hotelske sobe koju je iznajmio. Anarhista Đino Luketi bacio je bombu na Musolinijevu kolonu, ali ona nije eksplodirala.
U vrijeme kada je Gibsonova pucala, Musolini je koristio niz napada kao opravdanje za izdavanje “Zakona za odbranu države”, koji su Italiju transformisali iz demokratije u autoritarnu državu.
Poređenje između Musolinija i Trampa može biti preuveličano. Kao prvo, Tramp trenutno nije na vlasti. On je moćan čovjek, ali ne možemo sa sigurnošću da znamo kako bi reagovao da se pucnjava dogodila kada je bio u Bijeloj kući i da li bi to iskoristio da se obračuna sa kritičarima ili da proširi svoj autoritet.
Ono što je sada jasno jeste da je atentat učinio Trampov kult ličnosti snažnijim i moćnijim za njegove sljedbenike. Njegove tvrdnje da je žrtva u njihovo ime sada su vjerodostojnije, a njegova ličnost zacementirana kao nesalomivi borac. I on to zna.
Od Dučea pa nadalje, jake vođe su se stalno iznova trudile da pokažu da su drugačije od drugih ljudi. Oni misle o velikim djelima, radeći stvari u obimu koje većina političara ne bi ni pokušala (pamti se Trampova ambicija da deportuje 15 do 20 miliona ljudi iz Amerike), razmišljaju unaprijed, zadržavajući kontrolu nad svakom situacijom čak i u trenucima kada su lično na meti i akutno su svjesni političkog i medijskog uticaja događaja koji stvaraju istoriju, uključujući i atentate.
Poznavanje ponašanja moćnika daje Trampovim postupcima u dramatičnim trenucima nakon što je upucan ključni referentni okvir, prenosi “Telegraf”. Većina ljudi u toj situaciji bi imala instinkt da pobjegne na sigurno. Ne i Tramp, koji je rekao agentima Tajne službe “čekaj, čekaj” kako bi mogao da obuje cipele, izloži svoje lice, ruku i šaku kamerama i gomili, i uzvikuje “bori se, bori se, bori se”.
Baš kao što je Duče prepravio vladu da podrži svoje ambicije za apsolutnu vlast prije tačno jednog vijeka, Tramp je mogao da da sve od sebe da ga slijedi. A pokušaj ubistva potencijalno ojačava njegovu poziciju.
U ovom svijetlu, Musolinijev zavijeni nos i Trampovo zavijeno uho govore o tome kako autokrate mogu da iskoriste nevolju da ojačaju svoju moć i to na račun demokratije.
(Tekst i foto: Nezavisne novine)