Sarajevski političari, intelektualci, nevladine organizacije svoje djelovanje i retoriku zasnivaju isključivo na mržnji prema svemu srpskom, izjavila je za Glas Srpske srpski član Predsjedništva BiH Željka Cvijanović.
Komentarišući izjave koje su uslijedile nakon događaja u Podrinju, prije svega na komemoraciji u Potočarima, a zatim i nakon što su članovi Delegacije EU u Sarajevu položili vijenac na groblju u Bratuncu, Cvijanovićeva je istakla da je očigledno da bošnjačkim zvaničnicima smetaju i mrtvi Srbi.
U velikom intervjuu za Glas Srpske Cvijanovićeva se osvrnula i na posljedice usvajanja rezolucije o Srebrenici u Generalnoj skupštini UN, američke izbore i njihov uticaj na prilike u svijetu i druge aktuelne teme.
Direktor Memorijalnog centra u Srebrenici prijeti zvaničnicima iz EU, udruženja iz FBiH traže izvinjenje jer su položili vijenac u čast srpskim žrtvama. Sve to se događa tri decenije nakon rata. Kako je moguće da je svake godine situacija kada je riječ o tom pitanju sve gora, umjesto da je obrnuto?
Njima smeta sve što ima veze sa Srbima, sve što je srpsko pa im tako smetaju i mrtvi ljudi, odnosno žrtve rata i nastoje na svaki mogući način da održe svoju priču da u BiH postoje žrtve samo na jednoj strani. Nažalost, i međunarodni predstavnici ovdje su im čitav niz godina, evo sad već i decenija, davali krila u promociji takve priče.
Sada imamo sve te bolesne izjave, ali posebno me, kao čovjeka, zabrinula ona prijetnja koju je Emir Suljagić uputio, govoreći da će neko pakleno platiti. Ako tako nešto kažete, onda zaista morate da razmišljate da li to znači da vam je život ugrožen.
Druga stvar jeste da je u Podrinju stradalo više od 3.000 Srba, da imate tamo desetine i desetine ubijene srpske djece i da se njihova imena nalaze na spomenicima. Onda se zgrozite kada imate nekoga ko je oportun prema ideji da se neki stranac poklonio tim žrtvama. Pri tome, oni ne biraju sredstva, napadaju svakoga i to na vrlo organizovan način.
Ako se bilo ko ponaša na način koji njima ne odgovara, onda tu nema ni civilizacije, ni tolerancije, ni demokratije, nema ničega, onda svi navale i vidjeli ste to i u nekim reakcijama koje su dolazile iz raznih udruženja, pa konačno i samog Suljagića.
Ali evo, on je ovaj put našao metu, Evropsku uniju i bilo bi mi čudno, recimo, da možda ima neke aspiracije da postane ambasador u nekoj od država članica Evropske unije. Mislim da ne bi bio kompetentan da bude ambasador. Sam je sebe diskvalifikovao.
O tome da li će biti ambasador odlučujete i Vi u Predsjedništvu?
Samo kažem šta mislim o tome, ako bi on to slučajno poželio.
Zanimljivo je da niko u Sarajevu, mediji, intelektualci, političari, niko nije rekao da je pretjerao, a kamoli da su osudili takav istup?
Prije neki dan se dogodio atentat na Donalda Trampa i reakcije su stigle iz svih krajeva svijeta, ali su bošnjački predstavnici u Sarajevu ćutali. Kada se tako nešto desi, naravno da se zgrozite, naježite i želite da izrazite osudu. Iskreno, nisam ni očekivala da osude Suljagićeve riječi, ali bilo bi lijepo i bilo bi dobro za budućnost ove zemlje da neko izađe i kaže: “Momak, pretjerao si, ovo je previše, ti prijetiš drugim ljudima”.
Vaš kolega iz Predsjedništva Denis Bećirović na komemoraciji u Potočarima održao je jedan zapaljiv govor pun besmislenih konstrukcija gdje je pominjao i “veliku Srbiju”, i Memorandum SANU, i Slobodana Miloševića, i Srbiju i Beograd. Zašto je u posljednje vrijeme Beograd stalna meta takvih istupa?
Da je pravi državnik, Bećirović bi upravo na tom mjestu pozvao sve ljude da pokažu poštovanje prema žrtvama pa bi onda pozvao da svi oni koji su kamenovali, gotovo linčovali, predsjednika Srbije Aleksandra Vučića budu privedeni pravdi. I na kraju bi trebalo da smanji doživljaj kada je u pitanju ta srbofobija koju uporno iskazuje, mržnja prema Srbima, Srpskoj, Srbiji. Sva njegova retorika zasnovana je na tome.
Oni svaki put nađu neku takvu temu, sada je to Svesrpski sabor i deklaracija i sad se tu pričaju priče, i ovdje, i u inostranstvu, gdje god imaju neke kontakte. Plaše i međunarodnu i domaću javnost kako iz svega toga vreba neka opasnost za BiH. A najveća opasnost BiH vreba u njoj samoj. Stvarna prijetnja po BiH leži u tim velikim sarajevskim apetitima, u uzurpaciji prava drugoga, u neodustajanju od ratnih ciljeva.
Oni sebi pokušavaju dići politički rejting time što pokušavaju da vode neke rasprave ili polemike sa drugima koji su dokazani državnici. Ali, u suštini, kad malo to sve ogolite i pogledate kako to izgleda, onda vidite da tu postoji samo jedna velika mržnja, netrpeljivost, nepostojanje želje da gradite bolje odnose.
BiH je u odnosu na Srbiju šćućurena država, mala, nikakva, ekonomski nedokaziva, bez velikih projekata, bez velikih ambicija, bez dogovora koji mora da postoji u okviru BiH da biste uopšte mogli da realizujete velike ekonomske projekte. Ali, mi u Srpskoj smo srećni kad vidimo napredak koji se događa u Srbiji, volimo što Srbija ima ekonomsku i političku snagu i ponosni smo na to.
Rezolucija o Srebrenici u Generalnoj skupštini UN mjesecima je bila top-tema u regionu. Nakon usvajanja ta je priča prilično pala u drugi plan. Kako sa ove distance od nekoliko nedjelja gledate na te događaje i kakve je posljedice cijela ta priča proizvela?
Dogodila se uzurpacija procedura i uzurpacija institucija. Ambasador je radio po nalogu jednog člana Predsjedništva, iza leđa drugima i to je apsolutno nakaradno, to u suštini pokazuje kakva vam je država kada vi vodite jednu kampanju, trošite resurse te države za nešto za šta nemate saglasnost te države.
I mnogi, vidjeli ste i sami, govornici koji su se obraćali povodom te rezolucije u Generalnoj skupštini su ukazivali na tu činjenicu, da je to u suštini nešto što predstavlja unilateralnu akciju jednih i da na taj način možete samo da oštetite državu. I konačno, kad pogledate kako je izgledalo to glasanje, onda vidite da je veliki broj država zaista prepoznao da u tome leži jedna od veliki prijetnji.
Pisala sam pisma, upozoravala i dobijali smo povratne informacije i dodatne upite od pojedinih zemalja, što znači da su bili zainteresovani da to vide. Naravno, lavovski posao je odrađen od strane Aleksandra Vučića i srpske delegacije.
Dogodilo se da predstavnik Nikaragve bolje shvata situaciju u BiH nego neki u Sarajevu.
Morate nekoga upozoriti da bi obratio pažnju i da vidi šta se to negdje dešava. Druga stvar, imate neopterećenost ljudi koji spadaju u neki spoljni svijet. Dakle, oni nisu opterećeni onim što će dođi na dnevni red niti žele da im neko drži predavanja. Shvatili su da tu nikome nisu bile bitne žrtve i prepoznali da je to nešto što će dodatno zakomplikovati odnose u jednoj rovitoj državi.
U tom periodu bilo je i zamjerki na Vaš račun da ste mogli više uraditi.
Čula sam zamjerke. Ne, nisam mogla uraditi više. Maksimum je bio da obavijestim sve misije o čemu se radi, da razgovaram sa svim funkcionerima s kojima sam mogla razgovarati u tom periodu, da upozorim kakva je to situacija, ali isto tako mi smo svoj dio posla radili, ali i Srbija je radila svoj dio posla i ja sam time zadovoljna. Dakle, ne znam šta bi to moglo da bude više. Imali smo jednu manipulativnu mašineriju koja je stavljena u pogon, rad iza leđa.
Čula sam neke ljudi koji pitaju kako nismo znali da se mjesecima radi na tome. Možda oni treba da čuje šta u Srbiji o tome kažu, da su i oni slučajno saznali da se tako nešto sprema. Postojala je čitava jedna mreža tajnosti koja je napravljena oko toga, dakle, zatvoren je jedan krug i onda ne možete vi da tu daleko dobacite
Ta je priča otvorila stara pitanja i podsjetila na staru boljku, a to je imenovanje ljudi u DKP mreži, jer su i strukture iz Srpske pristale na imenovanje ambasadora u UN Zlatka Lagumdžije.
Postoji uhodana šema prema kojoj niko nikome ne spori kandidate za ambasadore. Dakle, ako Bošnjak izlazi sa svojim kandidatima, ne spore ga ostali članovi, ako izlazi Srbin, ne spore ga drugi. I prosto tu je napravljen jedan modalitet rada. Zašto? Zato što u suprotnom, recimo, to bi značilo da vi nikoga ne možete nigdje ni poslati, ni imenovati.
Tačno, ali ova situacija navodi i na pitanje da li je možda došlo vrijeme da ta praksa bude prekinuta i da, baš zbog toga što pojedini ambasadori rade mimo zajedničkog stava, u jednom momentu neko presiječe i kaže: “Eto, sad niko neće biti ambasador”?
Pa eto, to možda nije loše. Eto, šta će nam ambasadori? Šta će BiH ambasadori, ako nisu kadri da predstavljaju nešto što je zaista spoljna politika. Ako ti ambasadori nisu svjesni da spoljnu politiku kreiraju zajedno, jedinstvenim stavom tri člana Predsjedništva, a ne slobodni strijelci, onda to i nije neka zemlja koja ima spoljnu politiku, onda joj ne trebaju ni oni koji su instrumenti za sprovođenje spoljne politike.
Dakle, nije to loša ideja uopšte. Ako imate ovakve ambasadore koji su prekršili Ustav, krše zakone, ako imate pravosuđe koje je nesposobno ili ne želi da to procesuira…
Manje je poznata činjenica da su Srbi u proteklih 15 godina dva puta imali svog čovjeka u Ujedinjenim nacijama, a da niko danas ne zna kako su se oni zvali. Kako je moguće da neko od njih nije iskoristio tu poziciju za promociju nekih srpskih stavova?
Srpski kadrovi u DKP mreži su se uvijek ponašali pristojno, vodeći računa o tome da je nešto zajednička stvar. Ljudi su doslovno poštovali činjenicu da, ako ne postoji jedinstven stav u Predsjedništvu, oni budu uzdržani ili ne idu na glasanje.
Dakle, ne petljate se tamo gdje nemate zeleno svjetlo institucije koja vas je izabrala i koja je po Ustavu nadležna da kreira spoljnu politiku. Naši ljudi su se ponašali fer i bili profesionalni. Naravno da, nakon svih naučenih lekcija, kada vidite druge koji su uzurpatori, koji krše Ustav i zakone, sada to otvara more pitanja da li treba da se ponašamo na isti način.
Јedna od posljedica američkih sankcija uvedenih pojedincima i kompanijama u Srpskoj je i u tome što Vi ne možete da odete u SAD pa morate da se obraćate putem linka. Koliko to otežava situaciju?
Pa mogla bih možda i da odem u UN, ako zatražim vizu na vrijeme. Ovo govorim zato što postoje posebna pravila kada je UN u pitanju, ali postoje i rokovi, a vi morate znati na vrijeme kada se tačno dešava neki događaj.
Međutim imate ovdje jednu manipulativnu funkciju Ministarstva inostranih poslova kojima ja ništa ne vjerujem i stoga ne znam da li bih se uopšte usudila da tako nešto radim znajući s kim imam posla. Ali, sve to mene ne sprečava da imam komunikaciju putem linka. Naravno da je bolje uživo, ali koristili smo sve drugo što je bilo na raspolaganju.
Sankcije su tema već sedam-osam godina, ali sve se svodilo na zabranu putovanja ili eventualno raspolaganje imovinom. Ove godine je u priču uvezan bankarski sektor pa ljudi i firme dolaze u situaciju da ostaju bez računa, što stvari čini prilično nezgodnim.
Nezgodno je jer su prouzrokovani problemi privrednim subjektima i oni moraju da rade određene reorganizacije koje nisu planirali. Svakako da to izaziva probleme i niko nije naivan da govori da ih nema. Za pojedince pogođene tim mjerama lakše se nađu rješenja, dok sa kompanijama sve ide malo teže. Sve to doživljavam kao napad na privredni život Republike Srpske. Ako pogledate broj zaposlenih koji rade u određenim preduzećima i da se ta preduzeća nađu pod sankcijama iz isključivo političkih pobuda, onda vidite šta je pozadina.
Ovdje je sve jasno iz načina na koji su uvođene te sankcije. Imate ljude koji su pod sankcijama jer su se upustili u neku zakonodavnu aktivnost ili tako što su na njihov račun navedene neke paušalne ocjene. Sjećam se kada su Britanci meni uveli sankcije, tamo su napisali da slušam naloge Vladimira Putina. To je stvarno glupo. Kakvo je to obrazloženje? I ja vam kažem: “Gospodo Britanci, vaše obrazloženje je glupo. Netačno i glupo”.
Da, naravno, sankcije proizvode štetu, ali ja u njima vidim osvetoljubivu želju da neko našteti Srpskoj. Vidim da to rade zbog toga što mi branimo ono što se zove dosljedna primjena Dejtonskog sporazuma, a da svi drugi koji su ga raščeprkali, izvrnuli, pokvarili, naopako okrenuli, nisu ni pod kakvim sankcijama.
Koliko je realno očekivati da dođe do promjena na planu sankcija ako dođe do promjene administracije u SAD u novembru, odnosno ako pobijedi Donald Tramp?
Ne očekujem nikada, kada su u pitanju smjene administracija u Americi, da tu dođe do nekih spektakularnih zaokreta. Ono što očekujem jeste drugačiji odnos prema nekim globalnim pitanjima koja opterećuju sve nas, bez obzira na to gdje živimo. Možda nama daleko djeluje sukob u Ukrajini, još nam dalje možda djeluje rat u Gazi i neka druga pitanja, ali prosto očekujemo da tu budu napravljeni određeni zaokreti koji će onda relaksirati situaciju na cijeloj zemaljskoj kugli, a to znači i kod nas.
Ne očekujem neke velike zaokrete kada je u pitanju ni BiH, niti zapadni Balkan, ali očekujem, i s pravom to mogu da kažem, one zaokrete koje su u funkciji pravljenja više balansiranog pristupa nego što je to sada slučaj.
Da li je u prvom Trampovom mandatu to izgledalo tako?
Pa Tramp je u prvom mandatu morao da se bori sa onim raznim vješticama kod sebe, kod kuće. Nije imao vremena ni mogućnosti da se bavi svim vješticama po Evropi, svim vješticama po zapadnom Balkanu, svim vješticama na drugim ćoškovima. Ali mislim da ni Tramp više nije onaj isti Tramp.
Stvoren je utisak u javnosti da bi njegov dolazak na vlast bio dobar za Srbe.
Njegov dolazak na mjesto predsjednika bio bi dobar generalno za cijelu zemaljsku kuglu. Srbi imaju afinitete prema Trampu, oni većinski podržavaju tu politiku vjerovatno i zbog loših iskustava sa demokratama koji su sad na vlasti. Danas kad pričate sa Srbima u Americi, oni su listom opredijeljeni pozitivno prema Trampovoj politici, jer su se nagledali primjera koji se odnose i na Srpsku, koji su u njihovoj vizuri stvorili sliku nepravednosti. Imam informacije da su oni prilično posvećeni predstojećim izborima, angažovani da glasaju za Trampa, jer vjeruju da bi on mogao donijeti pravedniju politiku SAD prema svima nama ovdje, ali i prema nekim globalnim pitanjima.
Bili ste na posljednjem ročištu u procesu protiv predsjednika Republike. Šta je cilj tog suđenja?
Kada odete tamo, vidite sve te situacije u kojima je neki Kristijan Šmit zaštićen kao bijeli medvjed. Postoji situacija da odbrana ne može pristupiti izvođenju dokaza u vezi sa onim na čemu je neko zasnovao optužnicu protiv Milorada Dodika i Miloša Lukića. Kažu da su prekršili nešto, a ne možete da kažete da li je taj neko uopšte imao pravo da to donese. Puno je tu apsurda.
Sve to pokazuje u šta se pretvorilo ono što su stranci ovdje silom napravili. Pretvorilo se u nešto što je kontraproduktivno za BiH, za suživot, za razumijevanje. Njima je meta Milorad Dodik, on treba da bude uklonjen zato što brani Republiku Srpsku. Druga dimenzija je što su stranci odlučili da koriste pravosuđe u funkciju zaštite Šmita, iako svi znaju da nije prošao proceduru imenovanja. Najgore je što sve što se događa ostavlja utisak da smo daleko od pravne države.
U Srpskoj postoje zakoni koji predviđaju da na njenoj teritoriji ne budu primjenjivane odluke OHR-a, ali ni Ustavnog suda BiH. To je jedan od načina borbe, ali s druge strane imamo situaciju da je na nivou BiH usvojen budžet kojim je odobren novac za rad istog tog Ustavnog suda.
Odobravanje budžeta podrazumijeva da se izvršavaju određene obaveze koje su važne za ljude, počevši od plata, materijalnih troškova i sličnih stvari. Ne možete da se stavite u poziciju da uskratite tim ljudima plate. Ali, to predstavlja osnovu za određene stvari koje bi mogle da se dese. Vi sada postavljate pojedinačno pitanje, ali dok se sve stvari ne stave na sto i dok ne naiđe politička garnitura u Sarajevu sa kojom će moći da se razgovara o svemu i koja neće biti u dosluhu sa ambasadorima, onda će biti moguće napraviti dobar ambijent.
Da li to znači da Srpska reaguje ad hok od situacije do situacije?
Ako imate neki sistem i strategiju, on vam uvijek dozvoljava da reagujete ad hok. Možete da imate strategiju koja je dugoročna, ali isto tako ćete prilagoditi određena ponašanja ili određene stvari na nekoj dnevnoj osnovi, zavisno od toga što vam treba. Danas nemate ni u politici, ni u međunarodnim odnosima, ni u globalnim procesima, stvari koje idu ravnom linijom.
Predsjednik Dodik forsira narativ da zajednički nivo nema ništa sa mirnim razdruživanjem. Vi ste funkcioner na zajedničkom nivou, šta mislite o tome?
Pa nema ništa, istina. Ovdje se govorilo o tome da treba jasno da pozicioniramo šta su naše nadležnosti i ko su strane koje treba da se dogovore o određenim pitanjima. Ako malo bolje pogledate nadležnosti i kako se stvari odvijaju, onda vam je jasno da suštinski dijalog treba da se dešava između dva entiteta. Pa i onda kada se spajaju, i onda kada se razdružuju. Taj dijalog generalno treba da postoji. Kako god da se završi, treba da postoji. Nažalost, nije postojao dijalog kada je trebalo da razvijemo zajedničke projekte.
Da li je u toj priči o mirnom razdruživanju došlo do povlačenja ručne?
To nije povlačenje ručne. Došlo je do određenih pomjeranja jer se žele preispitati određene stvari.
Najljepše je raditi u Srpskoj
Već dvije godine ste u Sarajevu, kako je raditi tamo?
Nemate predstavu koliko je lijepo raditi u Republici Srpskoj. Ugodnije je, prijatnije, osjećate se tako da možete da delegirate sve stvari, da o njima pričate otvoreno i rješavate probleme.
Šta izaziva neprijatnosti?
Tamo nemate aktivizma koji ide u pravcu da se uradi nešto da svima bude dobro. Stalno imate borbu protiv toga da nam neko ne nanese neku štetu. I onda je logično da se zapitate zašto živimo u državi u kojoj stalno moramo imati neki odbrambeni mehanizam. Logika bavljenja javnim poslom je u tome da vidite šta možete zajedno da uradite za dobrobit svih. U Sarajevu toga nema, to je jedna prilično kontaminirana atmosfera, puna nepovjerenja.
Izvor: GLAS SRPSKE