Predstava “Crvena voda” Hrvatskog narodnog kazališta Split odigrana u srijedu uveče, druge takmičarske i ukupno treće večeri Teatar festa “Petar Kočić” na velikoj sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske, izazvala je snažne emocije u sali i na kraju višeminutne ovacije i aplauz.
Predstavu je po romanu Jurice Pavičića i u dramatizaciji Ivora Martinića postavio reditelj Ivica Buljan, koji je skoro radio režiju i u nacionalnom teatru Republike Srpske, a riječ je o predstavi “Mali ratovi i kabine Zare”.
Zanimljivo je da je scenograf u obje predstave Aleksandar Denić, predstavnik Srbije na aktuelnom 60. Bijenalu vizuelne umjetnosti u Veneciji. U oba slučaja Denić je uradio vrhunski posao, ali o tome poslije. Ovdje je prije svega potrebno odati počast sjajnoj Nives Ivanković, glumici koja predvodi splitski ansambl. Nives igra Vesnu, majku čija je kćerka nestala 1989. godine i za kojom će tragati narednih 27 godina.
“Ljudi, pa je li to moguće”, danas je kultna rečenica koju je izgovorio sportski komentator Mladen Delić na završetku televizijskog prenosa fudbalske utakmice Jugoslavija – Bugarska, koja je odigrana prije više od 40 godina u Splitu.
Tu rečenicu danas za splitsku glumicu sa jednakim uzbuđenjem možemo izgovoriti u Banjaluci. Emocija, saživljavanje s ulogom i predvođenje ansambla, kakve smo vidjeli u njenoj igri, gotovo da su nas natjerali da skočimo sa sjedišta kao na fudbalskoj utakmici i da urličemo, ali ne od radosti, nego od tuge.
Da ne idemo previše u patetiku, riječ je o duplom saživljavanju, glumice sa ulogom i gledaoca kako s ulogom, tako i sa glumicom.
“Večeras mi je u prvoj sceni kolega svom težinom stolicom pritisnuo nogu, noga mi je modra, ali sam igrala junački – za Banjaluku”, kazala je Nives Ivanković na okruglom stolu nakon predstave, a zbog tog detalja koji je malo ko primijetio u publici dodatno joj čestitamo. Njenoj Vesni te 1989. godine kada joj nestane kći staje život. Godine će prolaziti i ona će od sebe otjerati i muža Jakova (Nikola Ivošević) i okolinu. Sina Matu (Stipe Radoja) će staviti u službu traganja sa sestrom bliznakinjom Silvom (Ana Marija Veselčić) i u dobroj mjeri će mu upropastiti život. Vesnina destrukcija, svakako, imaće svoje opravdanje, jer je prouzrokovana nečim od čega se čovjek naprosto ne može oporaviti.
Na momente jako potresan za gledanje, stoga, ovaj komad pogodio je tačno gdje je i trebalo. A trebalo je, s jedne strane, da nas triler postavljen na daske koje život znače drži sve vrijeme zainteresovanim i u neizvjesnosti, a s druge da suosjećamo sa težnjom, boli i mukom u kojoj se našla porodica Vela, jer porodična drama je po pravilu nešto što se tiče svih. Kada kažemo svih, mislimo na sve u publici, ali u “Crvenoj vodi” radnja se, na ovaj ili onaj način, dotiče i života svih likova u malom mjestu koje se nalazi u blizini Splita.
“Predstava se bavi nama, jednom obitelji, jednom tragedijom, životom koji je nestao i za sobom vuče ostale živote. Rekao bih da je to jedna izuzetno obiteljska drama, stavljena u malo mjesto koje može biti bilo koje manje mjesto i u jedno vrijeme koje je dugo i specifično za cijelu našu regiju. Bilo nam je interesantno gledati kako će publika reagirati i na ‘Sterijinom pozorju’ i ovdje kod vas i drago nam je vidjeti da su svi to prepoznali. Ona nije univerzalno splitska, radi se o drami, punokrvnoj, dugoj, koja se ne boji svog trajanja i koja drži publiku zainteresiranom od početka do kraja.
Ona ima svojih četiri-pet mjesta na kojima se publika nasmije i to je taman koliko je dovoljno”, riječi su Vicka Bilandžića, upravnika Hrvatskog narodnog kazališta Split, izrečene na okruglom stolu nakon predstave. Tim riječima se nema šta oduzeti niti dodati. U predstavi, pored pomenutih glumaca, igraju Goran Marković, Donat Zeko, Bruna Bebić Tudor (mijenjala Arijanu Čulinu), Nenad Srdelić, Stipe Jelaska, Mijo Jurišić, Marjan Nejamšić Banić, Andrea Mladinić, Katarina Romac, Luka Čerjan i Zdravko Vukelić.
Ono što je specifično u ovoj drami koja ulazi u žanr krimića i trilera jeste da se sve vrti oko nestanka jedne osobe, što je zasluga i samog romana Jurice Pavičića.
Pavičić je tim tekstom, što vjerno prati i dramatizacija, majstorski oponent današnjim regionalnim piscima krimi-priča u kojima, po američkom receptu, nestaju ljudi kao na traci i on se, svjesno ili ne, drži Remarkovih riječi u odnosu na čitaoca, u ovom slučaju gledaoca, da je smrt jednog čovjeka tragedija, a smrt miliona statistika. Da ni u kom slučaju ne bude pogrešno protumačen, taj Remarkov citat je često pogrešno pripisan Staljinu, ovdje se odnosi isključivo na umjetnost, a ne na život. Ako se sjetimo i filmova iz prošlosti, ko uostalom suosjeća sa svim onim likovima koje su Prle, Tihi, Rambo, ili neko četvrti sličan usput pokosili.
Valja pomenuti da je u “Crvenoj vodi” bilo više od jedne smrti. Dvije su blisko povezane i detaljno razrađene, a ostale koje nisu pomenute kroz radnju koja je razvučena na dugih 27 godina možemo samo da naslutimo.
Od 1989. godine do danas desilo se svašta: rat, stečajevi, tranzicija, privatizacija. Mijenjali su se sistemi, imena država i sve to, usput, prikazano je i u “Crvenoj vodi”. Recimo, lik kojeg igra Mije Jurišić osamdesetih je diler, devedesetih komandir u ratu, a dvijehiljaditih župnik. Predstava započinje muzikom Dade Topića iz serije “Bolji život”, a završava splitskim TBF-om. Glavna glumica se presvuče nevjerovatnih 18 puta, a u jednom trenutku ima tek 30 sekundi da promijeni kompletnu odjeću, što je ona nakon predstave duhovito uporedila sa boksom u Formuli 1. Kostimi Ane Savić Gecan vjerno prate sve te silne godine radnje, promjenu mode i promjenu samih likova, značajno prikazujući njihovo starenje.
Vratićemo se i na scenografiju i reći da je Buljanova bina rotirajuća, da postoje četiri Denićeve scene koje se prema publici zavrte po potrebi. Kao i u “Kabinama Zare”, Denić i ovdje koketira sa poznatim brendovima epohe, a onaj koji posebno zapada za oko jeste brend “Droga Portorož”. Naime, početak radnje predstave vezan je za doba takozvane heroinske groznice, a ta groznica i za nestanak Silve.
Između dva pojavljivanja lika Silve na pozornici proći će više od sat vremena i to njeno iščekivanje stvara dodatnu napetost.
U Banjaluci se bina, navodno, vrtjela brže nego u Splitu, pa je predstava, umjesto dva i po, trajala dva sata. Da li su glumci malo štrihali tekst na ovoj izvedbi nije nam poznato, niti nam je važno. Važno je da smo na ovogodišnjem Teatar festu “Petar Kočić” pogledali još jednu vrhunsku predstavu, te da se ansambl Hrvatskog narodnog kazališta Split nakon dugo godina pobjedonosno vratio u Banjaluku.
Nezavisne.com (Foto: Dejan Rakita)