Kike, Kike, daj rakiju, daj rakiju, danas pijem za Ćopića! Na današnji dan skočio je sa mosta, ali ne u reku, nego na kej. Čuješ, Kike, daj rakiju, danas pijem za Ćopića!
Ovako govore svježa sjećanja na to kako je već ostarjeli pjesnik Đuro Damjanović u birtiji Filozofskog fakulteta u Banjaluci, dok je ovaj još bio u zgradi današnje Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske, obilježavao godišnjicu smrti svog uzora, zemljaka i brata po peru Branka Ćopića.
Ćopić je na današnji dan sad već daleke 1984. godine napravio jednu od najvećih zabuna u istoriji srpske kulture. Izvršio je samoubistvo skočivši sa savskog mosta koji se zove Brankov – po Branku Radičeviću, da bismo mi danas mislili da se zove po njemu. Ko je i pomislio tako, vjerovatno nije pogriješio jer je i Ćopić dobio ime baš po pjesniku Branku Radičeviću, što je svojevrsna ironija. Šta se, međutim, dogodilo na dan Brankove smrti?
Zvanični izvještaji tog doba kazivali su “nervno rastrojstvo”, no Tomo Kuruzović, glumac i najbolji interpretator Ćopićevih djela, te njegov kućni prijatelj prije tri godine govorio je drugačije.
“Kakvo nervno rastrojstvo, Branko je otišao jer nije mogao da podnese teret razočarenja. Govorio je, poslije njegove ‘Osme ofanzive’, kako su ga pitali: ‘Kakva ti je to ta osma ofanziva, kad je bilo zvaničnih sedam?’ On je odgovarao na svoj način – da je to njegova lična pobuna protiv novokomponovanih prvoboraca koji se bore ‘za svilengaće, a rasturaju svoje porodice’. Tako je govorio Branko”, svjedočio je Tomo Kuruzović o onom što se manje-više znalo, a to je da Ćopić više nije mogao podnijeti ljude u mantilu koji ga prate i obigravaju oko zgrade gdje je još živjela i pjesnikinja Desanka Maksimović.
Ćopić je otišao zauvijek, govorio je Kuruzović, kao opomena da se sprema raspad države i novi rat.
“Ode, prije crnih konja i crnih konjanika i sve mi se čini da i danas čujem ono što mi je govorio: ‘Vi hrabri živite i opet preživljavajte ono crno i ono prošlo. Ono što vam ponovo dolazi. Ja ne mogu i neću”, sjećao se Kuruzović u jednoj od svojih posljednjih izjava za medije, a šta to Ćopić nije mogao i htio, uz čašicu ljute, pričao je Damjanović…
Kao Brankov zemljak on je često u Beogradu posjećivao čuvenog pisca, a ovaj mu je pomagao, više puta i novčano, dok mu na kraju nije pronašao i posao.
Da je Ćopić umro 26. marta Damjanović je saznao dan poslije u “Prosveti”, na redakcijskom sastanku, gdje je radio kao lektor upravo zahvaljujući jednoj večeri sa Brankom. Posao je ugovoren, a Branko je otišao prvi, krišom plativši račun.
“Kad sam čuo da su me primili u ‘Prosvetu’ istog trenutka zvao sam Ćopića, rekao mu da su me primili i da ja sada želim da ga pozovem na večeru, odmah ili kada to on hoće, u ‘London’ ili ‘Klub književnika’ ili gdje hoće. On se malo kao nasmijao i samo rekao: ‘Ha-ha’! Nisam ga častio večerom, jer je Ćopić ubrzo, jedne večeri, okončao svoj život”, ostalo je zapisano iza Đure Damjanovića, koji je dugo godina žalio za Ćopićem.
Danas, kada su nas napustili i Damjanović i Kuruzović, i kada je živih svjedoka koji su drugovali sa Ćopićem sve manje, ostalo je samo ono što je bitno, a to je Ćopićevo književno djelo. Više puta osporavano, ali odavno besmrtno, ono je danas sve što je bio i ostao Branko Ćopić.
“RUČAK SA ĆOPIĆEM”
U hotelu “London” sedeli smo skupa
Branko Ćopić i ja, posle dođe supa
Sedeli smo dugo u kafani tamo
Pijuć’ posle piće al’ sa sokom samo
Kao što je lišće uvek slatko kozi,
Pričali smo opet najviše o prozi
I pomalo već nam počinje da smeta
Što smo se mi našli na nišanu sveta
Sedeli smo, tako, tog susreta tokom
Pijuć crnu kafu al’ samo sa sokom
Lišće, žuta jesen, mora da je fino
Onima što sada piju naše vino
Usred razgovora (uprozili: ko će…)
Stolu kroči dama: autogram hoće
Pogledasmo damu, i u tome času
Razgovor o prozi nekuda se rasu
I tu na tom stolu sred praznih tanjira,
Treba Brankov potpis, al’ nema papira
Dama tužno reče, gledajuć’ salvetu:
“Zar baš sad da nema papira na svetu?”
Snalažljivost ljudska zavladala svuda,
Donesoše papir začas odnekuda
I preko papira na čistini lista
Pomalo drhtavo potpisa se bista
Podne se na satu već odavno klati,
Ručali smo nebo, jesen ručak plati.
Đuro Damjanović
(Nezavisne)