Situacija nakon skoro sedam mjeseci poslije strahovite poplave ne ulijeva veliku nadu da se ovdje život vraća u normalu.
Zidovu na kućama su još uvijek vlažni, a ambari prazni. Žitelji ovih Semberskih sela se sa strahom pitaju kako preživjeti i gdje naći sredstva da se prežive predstojeći hladni dani, a zima je na pragu.
Iako su svoju kuću nakon poplave pokušali da saniraju i osposobe za život, četvoročlana porodica Ivković iz Jelaza zimu će dočekati u jednoj prostoriji. Dvoje male djece će umjesto u toplom i suvom domu, spavati u sobi punoj vlage i neprijatnih mirisa koja širi memla sa zidova.
Milena, majka petogodišnje djevojčice priča kako lože vatru, suše zidove, ali bez blikog uspijeha
„Teško nam je, pogotovo što je zima, što je snijeg i što je hladno. Zidovi se sad ne mogu sušiti“, kaže Milena.
Mokri zidovi u kući, neprijatan miris koji stvara memla, tragovi od velike količine vode koja je bila u dnevnom boravku porodične kuće Ivkovića brinu majku maloljetnih đaka.
„Najviše se bojim za svoje dvoje djece… Bronhitis i astma su bolesti koje dolaze zbog silne vlage, a kod nas je kuća puna vlage“, priča Milena.
I mještani Velinog sela trpe iste muke. Loše vrijeme im ne ide na ruku i stvara dodatne probleme.
Miloš Marjanović iz ovog sela kaže da je voda nanijela štetu od preko stotinu hiljada maraka, i da koliko segod trudio zimu neće dočekati u suvoj kući.
„Još trpimo posljedice, patimo se kao niko. Sve je to još uvijek mokro i vlažno… Strašno je“, priča Miloš dok se prisjeća količine vode koja je prošla kroz njegovo dvorište i kući i mulja koje je ostavila iza sebe.
Na najplodnijem tlu Semberske ravnice gdje se živi i preživljava isključivo od poljoprivrede danas nesvakidašnji prizori… Štale puste, a ambari prazni…
Milica Ivković iz Velinog Sela kroz suze priča kako je živjela od poljoprivrede, prodavala mlijeko i mliječne proizvode.
„Danas ništa nemam. Štala je pusta… A imala sam četiri krave, goveda, svinje… Sve je to podavljeno… Sad ništa nemamo, samo jednog cuku da uz njega plačem“, priča Milica.
Boru Ivković iz Jelaza jedina nada da prehrani svoju djecu bila je jesenja sjetva, za koju nije imao novca.
„Pozajmio sam sjemensku pšenicu. Do nove godine bih to trebao platiti, a od čega ću? Kog čovjeka od koga sam pozajmio ću tada postati lopov i lažov, jer je to pozajmljeno na konto vaučera. Ja nemam od čega platiti. Ako vaučer ne bude ja ću morati prodati kravu iz štale da bih platio pšenicu“, neutješan je Boro.
Prva zima nakon majskog potopa biće teška i neizvjesna. Proteklih sedam mjeseci se pokušalo sanirati ono što je moglo I za šta je bilo sredstava i pomoći dobrih ljudi .
Sad ostaje pitanje da li će napaćeni semberci moći da prežive predstojeće hladne dane, I na proljeće imati dovoljno snage, a država dovoljno novca I razumjevanja za njihov novi početak.
BN