Snježana i Goran su devet godina bezuspješno pokušavali da dobiju dijete, a nakon toga su im doktori rekli da neće moći postati roditelji. U njihovim glavama bile su, pričaju nam, samo dvije opcije: da se rastanu ili da usvoje dijete iz doma. Odluka je bila jednoglasna – usvajanje mališana, a danas Goranu, Slavišu, Duška i Nikolu grle i zovu “naša djeca”.
“Vraćali smo se iz Beograda od doktora i kažem supruzi: ‘Šta ćemo mi sada? Hoćemo li se rastati ili ostati zajedno?’ Znaš, nezgodno je – volimo se, ali šta dalje? Onda je ona meni odgovorila da se nećemo rastajati. Ja sam joj potom predložio da mi posvojimo dijete. I tako je i bilo”, govori Goran (49).
Po dolasku kući predali su zahtjev za usvajanje u 15 opština, a poslije određenog vremena poziv je stigao iz Centra za socijalni rad u Zvorniku.
“Rekli su da imaju bebu staru mjesec i nekoliko dana. Otišli smo potom u Zvornik, a tamo je uslijedilo još jedno razočarenje: direktor nam je rekao da je ne možemo odmah usvojiti, već treba da prođe određeno vrijeme. Kad sam vidio bebu rekao sam da se ne vraćam i da beba ide s nama. I evo moje Gorane, sad ima 17 godina, smije se svom taji i ispituje ga šta joj spremamo za 18. rođendan“, priča ponosni Goran.
Do sljedećeg usvojenja je došlo osam godina kasnije, kada je i Gorana saznala da je usvojena. Tražila je brata i dobila ga – tada dvomjesečnu bebu, a danas osmogodišnjeg Slavišu, miljenika porodice.
“To je bio težak trenutak za sve nas… Mi smo ušli u kuću s namjerom da joj kažemo istinu, ali ona je bila toliko pametna da je već sama sve shvatila. Okrenula se prema nama i rekla: ‘Nemoj mi, tata, samo reći da me mama nije rodila‘, a moj muž je progutao knedlu, spustio glavu i rekao: ‘Nije, sine'”, sa suzama u očima prisjeća se majka Snježana (44).
Za Gorana je, kaže, ta knedla bila jedna od najtežih koje je morao da proguta, možda i ravna svemu onome što je prošao kroz pet godina na ratnom frontu.
Inače, kada je u pitanju onih 15 zahtjeva koje su podnijeli po raznim opštinama, nikad ih nisu bili povukli, tako da su za sistem oni i dalje bili na listi.
“Zvali su nas onda iz Prijedora i kazali da imaju dječaka od osam godina kojem treba dom. To je naš Duško (14). A na kraju prije dvije i po godine nam je došao i Nikola (12). Nismo ga još usvojili, on je pod starateljstvom, ali smo im rekli da želimo to što prije da obavimo. Ne želimo da ode od nas”, kaže Snježana.
U priču o eventualnom odlasku četvrtog djeteta odmah se uključio otac Goran.
“Nema te sile koja meni njega može oteti, on je naše dijete”, otresito je rekao.
Ovi roditelji da bi obezbijedili sve što je potrebno za četvoro djece dnevno rade i po 14 sati. Kažu da ustaju ujutru u sedam, potom spremaju djecu za školu, oni kreću na posao, prave ručak, sređuju kuću, rade oko životinja.
“Moramo mnogo raditi jer samo njihove karte za autobus koštaju 260 KM. Veliku zahvalnost dugujem ‘Mlijekoproduktu’, za koji radim već 20 godina”, kaže Goran.
On i supruga se, ističu, osjećaju kao najbogatiji ljudi na svijetu.
“Svojoj djeci smo podigli kuću, radnju i sve što vidite ovdje. Imam zemlju na dobroj lokaciji, za koju su mi ljudi nudili velike pare, ali odbio sam. To je za djecu, podijeliću im četiri jednaka placa, pa neka oni rade sa njom šta hoće. Za njih sam se borio i živimo za našu djecu”, naglašava Goran.
Iako dosta stidljivi prema nepoznatima, ekipi “Nezavisnih” djeca su se samo osmjehivala i s nama razmijenila tek pokoju riječ.
Pitali smo ih kako ih slušaju roditelji, a oni su uglas odgovorili: “Najbolji su na svijetu!”.
Nezavisne novine