Rakija je sastavni dio bugarske kulture. Naziv “rakija” u bugarskom jeziku potiče od arapske riječi “arak”. Istorijski podaci kazuju da je prepečenica u Bugarsku stigla iz arapskih zemlja u 13. ili 14. vijeku.
Međutim, krajem prošle godine, u krajnjem južnom dijelu zemlje otkriveni su drevni ostaci destilatora kazana za pečenje rakije čak iz 11. vijeka!
U Bugarskoj se održava na desetine festivala posvećenih rakiji, od kojih je najpoznatiji Balkanski festival rakije u Sofiji, na kome, po tradiciji, svoja visokokvalitetna alkoholna pića, osim Bugara, predstavljaju i proizvođači iz Srbije, Makedonije, Grčke i Turske.
Bugarska je pokušala da registruje, kao svoj proizvod, lozovu rakiju – lozovaču, ali je nakon šestomjesečnog čekanja brendiranje propalo, uz obrazloženje Evropske komisije da to nije nacionalni proizvod jer ga ima i u susjednim državama.
Neposredno pred ulazak Bugarske u EU, 2007. godine, zavladao je strah da u Uniji niko ne može da peče rakiju, pa čak ni da je služi na svadbama.
Zebnja se ubrzo pokazala djelimično opravdanom jer su Bugari, ipak, na osnovu direktiva EU počeli da plaćaju takse na alkohol u vrijednosti od, najmanje, 550 evra za sto litara.
Ograničavanje proizvodnje, a uz to i plaćanje posebnog paušalnog poreza, izazvalo je revolt među bugarskim proizvođačima, koji su prisilili vladu da od Brisela izdejstvuje olakšice.
Bugarska je uspjela da obezbijedi najniže moguće stope poreza, i to da proizvođači plaćaju 1,1 evro po litru za najviše 30 litara proizvedenih za ličnu upotrebu, a da se litar rakije ispečene preko toga tarifira prema duplo većoj trošarini.
Osim toga, morali su da registruju kazane, te da carinskim inspektorima, kojima je povjerena kontrola, dokazuju koliko su zaista rakije proizveli.
“To nije strašno, moja porodica godinama peče rakiju. Sa ulaskom Bugarske u EU ništa se posebno nije dogodilo”, kaže za Srnu Evgeni Velev iz okoline Petriča.
On proizvodi najbolju lozovaču isključivo za sebe. Svake godine sa svojim prijateljom iz Gornjeg Matejevca, kod Niša, Draganom Nikolićem, koji takođe peče rakiju, provjerava kvalitet.
Velev, koji je univerzitetski profesor u Sofiji, posjeduje kazan od 500 litara, dok većina bugarskih seljaka ima kazane uglavnom od 50 do 120 litara zapremine.
Kazan od bakra zapremine 50 litara domaće proizvodnje može se kupiti za 250, a bakarni kazan od 120 litara za 500 evra. Prema procjenama stručnjaka, u Bugarskoj postoji oko 8.000 kazana, a zvanično je registrovano oko 2.800.
Ministar finansija Vladislav Goranov navodi da je državna kasa od akciza na seoske kazane u prošloj godini prihodovala, jedva, 728.037 leva /oko 370.000 evra/, što čini manje od jednog procenta ukupnih prihoda od akciza na alkoholna pića za 2015. godinu.
Bugarsko Sobranje krajem prošle godine usvojilo je nove zahtjeve za kazane za proizvodnju domaće rakije, prema kojima se za manje objekte za destilaciju, odnosno “pecare”, smatraju kazani ukupne zapremine do 500 litara, a ne, kako je bilo ranije, do 1.000 litara.
Porez za manje objekte za destilaciju trenutno iznosi 550 leva /225 evra/, to jest za hektolitar čistog alkohola, a za ostale 550 evra.
Prema novim zakonskim propisima pečenje rakije obavljaće se od jula do decembra, dok će u prvoj polovini godine kazani biti zapečaćeni naljepnicama carinskih vlasti.
Carinski organi kontrolišu seoske kazane, a prijave najčešće podnose zbog pečenja rakije u neregistrovanim objektima, kao i za lažno prijavljivanje proizvedene rakije radi oporezivanja u registrovanim objektima.
Kazne su rigorozne i kreću se od 500 do 1.500 evra za fizičko, te od hiljadu do 3.000 evra za pravno lice.
Osim kazne, obavezno je plaćanje akcize na nezakonito proizvedenu rakiju, kao i oduzimanje kazana u korist države.
Uprkos strogim sankcijama, rakija se i dalje peče u svakom bugarskom selu.
(Srna)