Povodom obilježavanja 29 godina od napad na kolonu JNA u Tuzli, sinoć je u Brodu upriličena promocija knjige „Tuzlanska kolona“ autora Dragana Mrkajića. Autor knjige tvrdi da je taj napad bio uvod u najveće etničko čišćenje Srba u BiH poslije Drugog svetskog rata.
Muslimanske jedinice u Tuzli napale su 15. maja 1992. godine kolonu Jugoslovenske narodne armije i, prema zvaničnim podacima, ubile najmanje 54 vojnika, a ranile 44, prekršivši dogovor prema kojem je kolona, koja je kao i ostale jedinice JNA napuštala BiH, trebala da mirno ode iz grada.
Sve strahote tog dana, da se otme zaboravu, autor knjige „Tuzlanska kolona“, Dragan Mrkajić sažeo je na najjasniji način. U drugom dopunjenom izdanju bolna svjedočenja preživjelih, fotodokumentacija i novinski članci “savršenog zločina o kojem se ćuti”, morali su biti predstavljeni javnosti.
“Tuzlanska kolona je izuzetan događaj, nažalost za ove zločine niko nije odgovarao, vrlo malo se piše o Tuzlanskoj koloni. Po profesiji sam nastavnik, bio sam i vojnik, ostavio sam pušku, uzeo sam pero da zabilježim taj događaj, jer sve što se zabilježi to će se oteti zaboravu. Na ovoj knjizi ja sam radio dvije godine, okupio sam oko 100 učesnika Tuzlanske kolone, ta vožna je jako gorka bila. Ja sam se posvetio ranjenim ljudima iz kolone, koji su kasnije mučeni u tuzlanskom zatvoru i opisao sam događaj od samog početka, od momenta priprema, izvođenja i kasnije eshumacije poginulih. Nažalost koje su trajale, a traju i danas dan postoje tragovi da još ima ljudi koji su stradali u koloni, ali nešto ne ide i ne ide, kada je u pitanju dalja istraga o tome”, priča nam Mrkajić.
Mrkajić kaže da su motivi za pisanje ovakve knjige bili jaki.
“Prvo o tome niko nije pisao, drugo zaboraviće se, zatim živio sam u Tuzli sve sam to gledao svojim očima. Tu je stradalo mnogo mojih prijatelja i sramota je da to ne ostane mladoj generaciji, da se to djeci prenese. To je stravičan događaj, to je pakao”, jasan je Mrkajić, te dodaje da je tokom istraživanja za knjigu, saznao da ništa nije potpisano da bi vojska izašla iz Tuzle, u pitanju je bilo vjerovanje na riječ, a riječ je kako Mrkajić kaže ništa.
“To nije bila svadbena kolona, to je bila vojska, naoružanje, a mladi momci su izginuli”, kaže pisac.
29 poslije strašnog zločina emocije su jače nego ikad. Napad je bio unaprijed pripremljen, svjedoče učesnici. Jedan od njih je Marko Kojić koji je bio teško ranjen i zarobljen vojnik. Tog dana ranjen je u nogu, a nakon duge borbe tokom osam godina, i obilaska brojnih bolnica, ljekari su nogu morali amputirati. Sjećanja su prisutna kao da je juče bilo, priča nam Marko.
“Dogovor je postignut da se vojska povuče mirnim putem, da će vojska izaći i ostaviti kasarnu “Husinska buna”, međutim čim se kolona formirala odmah su počeli neki ultimatumi da se ne može krenuti sa oružjem. Ko ima oružje da mora biti okrenuto prema dole, da cijev nije okrenuta ka gore. I onda smo dobili dozvolu da krenemo, oko jedan sat. Čim smo krenuli, vratili su nas, tad su dva kamiona prošla koja su izašla iz Tuzle, ostatak kolone su vratili jer nisu bili spremni da dočekaju vojsku. Kasnije su stigla dva ili tri autobusa iz Srebrenika policije i vojske, da popune praznine koje su ostale na zgradama, onda su nam dozvolili”, potresno nam priča Marko i nastavlja.
“Krenuli smo i odmah je počela pucnjava Ja sam bio negdje dvadeseti u koloni i kad sam vidio šta se dešava ja sam stao ne znam šta da radim. Idem u vatru, u pucnjavu, a moram proći tim putem. Bilo je 7 ili 9 vojnika u kamionu i oni su izašli i rasporedili se pored kamiona,to je bila aktivna vojska. Ja sam vidio da ide jedna grupa njihove vojske pored rijeke, ja njima kažem, nema nam druge morate pucati na njih, ovi će nas s leđa dočekati, ulazite u kamion pa šta Bog da. Dok sam stajao tu, oni su ušli u kamion, ja nisam ni vidio da su dvojica ostala, njih dvojica su uskočila u jednu malu prikolicu, u tu prikolicu nije niko pucao i nisu ni taknuti. U međuvremenu, iz trgovine namještaja izlazi njih nekoliko i jedna žena baca bombu pod kamion i ja vidim ona se kotrlja i čekam kad će se aktivirati, međutim nije ona to znala, na svu sreću. Nakon toga smo krenuli, moramo! Čim smo ušli u raskrsnicu osjetio sam nešto vruće u predjelu noge, da se pomjerim ne mogu, i onda sam shvatio da sam ranjen, pokušao sam da se izvučem iz te raskrsnice i nisam uspio. Skrenuo sam desno na trotoar i tu sam ostao. Gdje god se okreneš, pogledaš, vojska ide, onaj se drži za ruku, onaj skače, onaj drži drob – katastrofa. Moja noga je visila na koži”, ispričao je Marko Kojić sa knedlom u grlu i nakon 29 godina od tog stravičnog događaja.
U knjizi su objavljena imena 54 poginula i nestala pripadnika ЈNA za koje postoje podaci, a autor objašnjava da ovaj spisak žrtava nije konačan, jer nije postojala evidencija o dobrovoljcima, civilnim licima i starješinama koji su sa porodicama izbjegli iz Hrvatske i boravili tih dana u kasarni, očekujući da će bezbjedno izaći sa vojskom iz Tuzle.
TV K3