Porodica Kokić iz Broda koja broji deset mališana napokon je dobila svoj dom. Oni su prije nekoliko dana uselili u novu kuću i veliki teret je pao sa srca.
Da bi im olakšali nadolazeće praznike stigla je i donacija porodice Ignjatić iz Prnjavora.
Za porodicu Kokić iz Broda riješena je velika stvar. Nakon što su godinama živjeli kao podstanari i plaćali kiriju sada je njihovo stambeno pitanje riješeno. Majka Biljana nije dočekala da svoje mališane vidi u novoj kući, jer je u aprilu ove godine preminula od zloćudnog karcinoma.
Apsolutnu brigu o sedam sinova i tri kćeri nakon Biljanine smrti preuzeli su očevi djece.
Majku im niko zamijeniti ne može, ali svoju budućnost sada će graditi u svom domu u koji su uselili prije desetak dana, uz pomoć lokalne zajednice i ljudi dobre volje koji se nisu oglušili na životne probleme mnogobrojne porodice Kokić.
Za njihovu muku saznali su i u dalekoj Australiji. Iako daleko od svog ognjišta, empatija i osjećanje za ljude iz otadžbine kojima je pomoć prijeko potrebna, podstakla je parohijane kabramatske crkve iz Sidneja, koji su se, čuvši za tešku životnu priču Kokića, brzo angažovali i skupili 29.300 australijskih dolara koji će im ubrzo biti uručeni.
Njihov predstavnik Rajko Ignjatić, inače iz Gornje Ilove kod Prnjavora koji decenijama živi u Australiji, zajedno sa svojom kćerkom došao je da upozna Kokiće, a ujedno, dok novac ne stigne, i uručio im osnovne životne namirnice i poklone kako bi praznike dočekali kako i dolikuje.
Rajko kaže da je jako ponosan na svoje parohijane koji su se u ovolikom broju odazvali da Kokićima obezbijede što veća sredstva, koja će im sigurno dobro doći, te apelovao na sve institucije, ali i pojedince da više sluha trebaju imati kada su višečlane porodice u pitanju. Jer to je najveće bogatstvo, dodaje Rajko.
U novoj kući u kojoj Kokići sada borave, ima dovoljno mjesta za sve. A u planu imaju i opremanje trećeg sprata kuće, kako bi bilo još više prostora za djecu. Ono što je neophodno jeste i zamjena dotrajale stolarije na jednom dijelu kuće. Sada će kaže donacijom iz Australije napokon moći i to da riješe.
Iako su u vrijeme kada smo snimali ovaj prilog, većina njih bili u školi, Saša kaže da su djeca prezadovoljna. Od desetoro Kokića, uzrasta od četiri do 17 godina, osmoro je školaraca, dok još dvoje ne idu u školu, a i školarci ali i ovi malo manji u novom domu imaju mjesta i za učenje, ali i za igru. Bol i tuga za majkom i dalje su prisutni i teško da će ikada iščeznuti, ali znajući da sada imaju svoj krov nad glavom, kažu spokojniji su.
Ako pomislite da vam nešto nedostaje, sjetite se ovih heroja, kojima je život bio sve osim što je bio lak. Da dobri ljudi postoje dokaz je i ova priča.
Kokiće smo ostavili u novom domu, sa pomiješanom srećom i tugom, na broju 1 – ako ima neke simbolike u tome, mi im želimo da u životu uvijek budu broj 1, hrabri mali borci, koji su surovost života spoznali od malih nogu, u nadi da će im životni putevi od sada pa nadalje donijeti samo lijepe stvari.
TV K3