Pedagog u Dječijem vrtiću “Naša radost” u Prnjavoru Ljubica Božunović kaže da roditelji treba da što više budu sa djecom i da ih puste da ispune svoju normu od 400 pitanja na dan.
Božunovićeva koja se ove godine u izboru nevladine organizacije “Step baj step” u konkurenciji 157 prijavljenih kandidata našla među deset najkreativnijih stručnih saradnika u BiH, a jedina iz Republike Srpske, istakla je da je najskuplje i najvrednije što roditelji mogu pokloniti djeci vrijeme koje će sa njima provesti.
– Na njihova pitanja moramo izbjegavati odgovore kao što su – poslije, čekaj, nemam vremena… Moramo pustiti dijete da bude dijete, da se igra, da ima djetinjstvo u kojem su koljena modra, da koriste različite rekvizite, da jačaju mišiće, jedu zdravo, što više borave na otvorenom, da ih vodimo na izlete, u šume, parkove, da što manje vremena provode u zatvorenom prostoru – savjetuje Božunovićeva.
Svoja iskustva u radu sa djecom unazad sedam godina ona je konkretizovala, osmislivši tri rada koja su je i dovela do priznanja jednog od deset najkretivnijih stručnih saradnika u BiH.
– Knjiga, igračka i knjižica sa tekstovima za djecu sa poteškoćama u razvoju sa kojima sam konkurisala za nagradu produkt su iskustva iz svakodnevnog života. Napisala sam knjigu `Moje dijete i ja` kao priručnik za roditelje predškolske djece u kojoj dajem konkretne primjere iz prakse i odgovore na pitanja koja mi najčešće roditelji postavljaju – priča Božinovićeva.
Među pitanjima roditelja najčešća su da li dijete treba znati čitati i pisati prije polaska u školu, koje sve motoričke vježbe može do tada da usvoji, koliko traje faza adaptacije i socijalizacije, šta za njega znači predškolstvo, šta mu pruža cjelodnevni boravak u vrtiću i koje aspekte njegovog razvoja podstiče.
– Pokušala sam da sve što sam vremenom zapisivala pretočim u konkretne odgovore, i to hronološki od upisa djeteta u vrtić do škole. Roditelji su pozitivno ocijenili moj rad, to je primjer dobre prakse pretočen u pisani rad – pojašnjava ona.
Božunovićeva je osmislila i didaktičku igračku, društvenu igru koja ima zadatak da razvije govor, pažnju i koncentraciju kod djece, ali i da bi roditelji i njihovi mališani kvalitetno iskoristili slobodno vrijeme, bez telefona i računara.
Ona ističe da djeca najlakše uče kroz igru, a sve što je nametnuto stvara otpor.
– Djeca malo vremena provode u razgovoru sa roditeljima, ta `živa` riječ se negdje izgubila. Posmatrajući djecu, uvidjela sam da sve više imaju pristupa društvenim mrežama, izvukli smo djecu iz njihove zone komfora, prepustili ih vaspitanju medija. Ne smatram da je gledanje crtanih filmova ili igranje igrica nešto loše, ali je sasvim dovoljno da dijete dnevno provede sat vremena pred televizorom, dok dijete predškolskog uzrasta nema šta raditi pred računarom”, naglašava Božunovićeva.
Ona smatra da je došlo vrijeme kada se uloga roditelja svela da zaštiti dijete i pruži mu materijalnu sigurnost, a obrazovanje i vaspitanje se prepušta drugima, što nerijetko čak i u vrtiću u kojem radi dovodi do paradoksa da neki mališani ističu da više vole svoje vaspitačice od majki, što dovodi do velikog problema kojem se mora posvetiti posebna pažnja.
– Igrica ima za cilj da se vodi razgovor između roditelja i djeteta, da se kroz igru zajedno posvete higijeni, fizičkim aktivnostima, emocionalnoj strani i socijalizaciji djece, navikavanju na javne nastupe, da se djeca oslobađaju, da ih ne čuvamo kao u ljusci od jajeta nego da ih pustimo, motivišemo, posmatramo i usmjeravamo – pojašnjava Božunovićeva.
Knjižica “Da mislim i govorim” sadrži pričice koje motivišu djecu na razmišljanje, odnosno na samostalno osmišljavanje kraja priče, što se pokazalo pozitivno u praksi jer mališani maksimalno koriste maštu.
– Dajem im na raspolaganje da pričicu završe sami. Kako nema slika, mogu sami nacrtati svoje junake onako kako žele, pa imamo i po stotinjak različitih likova. Zanimljivo je da se uvijek iznova vraćamo na istu pričicu da bi oni sami osmislili kraj – kaže Božunovićeva.
Iako je iz Republičkog pedagoškog zavoda dobio zeleno svjetlo za objavljivanje, ovaj didaktički materijal, za sada u radu primjenjuju samo Božunovićeva i njeni saradnici kojima je ustupila pravo na korištenje, odnosno dok se ne nađe neko da finansijski podrži štampanje i eventualnu širu primjenu u praksi.
Svoju kreativnost ova Prnjavorčanka dodatno ispoljava u radu sa djecom koja imaju poteškoće u razvoju i za koju je potrebno osmisliti individualni plan i program rada.
– U vrtiću radim sa dječakom sa višestrukim razvojnim smetnjama koji ne govori i ne čuje, ali sa kojim sam postigla nivo komunikacije kao sa svom ostalom djecom, što je ponekad, možda, malo čudno. Tačno znam kada ga nešto boli, kako se osjeća, šta bi u određenom trenutku volio da radi, a šta ne bi. Postepeno pomjeramo granice njegovog maksimuma, ali se uvijek moram vraćati na početak jer su to djeca koja brzo zaboravljaju – priča Božunovićeva.
Ona napominje da je u radu sa takvom djecom potrebna istrajnost, ali i volja da se pomogne.
– Stalno osmišljavam igrice za finu ili grubu motoriku, za razvijanje početne inteligencije jer su oni uglavnom na nivou djece od dvije godine, pokušavam da ih, koliko god možda bilo čudno, učim životu, jer će ta djeca danas-sutra biti prepuštena sama sebi – kaže Božunovićeva.
Božunovićeva vodi i lični blog posvećen propagiranju zdravog načina života i ishrane, čitanju knjiga, pisanju i fotografiji.
Srna