Iako se na ovom radilo godinama, tek sada se došlo do toga da ova metoda u potpunosti isključuje ljudsko oko, odnosno ne zavisi od njega. Povodom toga, naš sagovornik kaže da je u stvari cilj bioničkog oka da ljudi koji više ne vide ponovo progledaju.

U razgovoru za “Nezavisne” dr Bojan Kozomara, specijalista oftalmolog i direktor klinike “Svjetlost” iz Banjaluke, ističe da se još od 2005. godine radi na razvoju ove tehnologije, međutim, tada nisu bili isti pristupi na koji su naučnici htjeli da dođu do rješenja za ljude koji nemaju vid na jedno ili oba oka, odnosno za ljude koji imaju oštećenje vida.

“Još tada se radilo na tehnologiji da se u oko ugradi mali čip koji prima signal vanjske svjetlosti putem živca očnog optičkog puta, a koji potom ide u centar za vid u korijen velikog mozga, te su ljudi kojima je ugrađen čip mogli da vide i razlikuju boje, konturu predmeta, ali nisu mogli vidjeti oštro. Uslov da bi se ostvario vid na takvom oku jeste da je očni živac i dalje živ, odnosno da može vršiti ulogu. Ovo što je danas otkriveno je nešto potpuno novo, te ovaj koncept potpuno isključuje oko, odnosno ono nema nikakve veze”, objašnjava Kozomara.

Kako kaže, naučnici sada rade na tome da spoje dvije kamere, pa je tako jedna od njih čip koji se ugradi u koru mozgu, i to u dijelu gdje se nalazi centar za vid, dok se druga nalazi u naočarima koje nosi osoba.

“Ta kamera prima svjetlo Bluetoothom ili na neki drugi način, te vrši transfer u dio mozga gdje se nalazi prijemni čip, koji mozgu ili oku daje osjećaj da ima vid, ali sada oko sa tom tehnologijom nema nikakvu vezu. Zapravo je boljitak u sadašnjoj tehnologiji što više nije bitno da li je očni živac očuvan ili ne, te da li su ljudi ostali bez oka. Naime, radi se na tome da su naučnici uspjeli da osjećaj vida bude puno bolji u odnosu na onaj koji su imali prije. Ne samo da vide boje, već mogu da razlikuju ljude, mnogo bolje vide predmete, tako da je to jedna od metoda, odnosno tehnologija, koje će sigurno u budućnosti dati mnogo bolji vid nego ranije”, priča Kozomara.

Prema njegovim riječima, teško je još uvijek govoriti kada bi bioničko oko moglo biti dostupno kod nas, ali se kroz nekoliko godina očekuje u razvijenim zemljama.

“Vjerujem da bioničko oko još dugo neće doći kod nas, ali vjerovatno će biti dostupno u razvijenim zemljama. Znate, ipak kad otkrijete nešto novo, treba vam bar još petšest godina da se sve testira i da prođe sve nivoe naučnih studija, pa tek onda možete reći: ‘To je sada dobro, sigurno je, može da se izvodi kod određenih osoba’. Ono što će takođe biti uslov je koliko će ono biti dostupno, te ko i na koji način može da napravi dovoljan broj čipova koji su važni za sam osjećaj vida”, kaže Kozomara.

Pojašnjava da ovom novom tehnologijom optički put, koji ide kroz mozak i spaja živac sa dijelom centra za vid u kori velikog mozga, ne igra nikakvu ulogu, već samo kora velikog mozga.

“Ako tu nije došlo do oštećenja zbog kojeg oko nema vida, onda treba očekivati da će čak i ljudi koji nemaju oko imati osjećaj vida, upravo preko te kamere. Ljudi su u stvari u zabludi da nama oko daje vid, ali oko daje prijem svjetlosti, dok se vid, slika, boje, sve što imamo, formira u kori velikog mozga. Recimo, na primjer, kada imate struju, oko vam je kao sijalica, optički put je kabl, a izvor struje je u kori velikog mozga i kad to upalite, onda vidite”, priča Kozomara.

Kako kaže, 90 odsto ljudi koji su oslijepili je slijepo zato što imaju i oštećenje živca i kore velikog mozga, dok pet odsto njih ima očuvan živac, ali i oštećenje u određenom dijelu kore, te naglašava da kod nove tehnologije nije važno da li je oštećen živac osobe koja ne vidi.

Ipak, ističe, to neće biti idealan vid, ali osobi koja uopšte ne vidi i kod koje je samo tama značiće bilo šta što ima osjećaj vida.

“Teško je reći koliko je to procentualno u odnosu na naš vid. Mislim da je to od jedan do pet odsto vida, ali zatim slijedi naredna faza, a to je kako da fiziološki naviknete koru velikog mozga da joj oko ne daje vid, već da signal i slike koje prima kamera šalju impuls u čip koji je iza, a koji zatim stimuliše ćelije na boje, konture predmeta i drugo. Pitanje je koliko će se brzo razviti ta tehnologija, kako bi sve bilo izoštreno i sa stopostotnim vidom. Možda za našeg života”, kaže Kozomara.

Na pitanje koliko će ova tehnologija koštati, on kaže da se o tome još ne može govoriti, ali da će na samom početku zasigurno biti skupa.

“S tehnološke strane, to ne bi smjelo biti skupo, jer se zapravo radi o jednom čipu, kameri i prijemniku. Naravno, kada je u pitanju nešto novo, to će sigurno neko određeno vrijeme biti izuzetno skupo, odnosno dok neko još ne napravi nešto isto ili slično”, dodaje on.

Ipak, on u ovome vidi mnogo bolju perspektivu nego u matičnim ćelijama, jer, kako kaže, zaista je teško da se obnovi dio oka koji nije živ ili je oštećen, te će se na tome još dugo raditi.

Naime, “Gennaris bionički sistem vida”, protetsko oko, razvija se skoro deceniju, a funkcioniše tako što omogućava isporuku poruka od mrežnjače do centra za vid mozga zaobilazeći oštećene optičke nerve.

Nezavisne novine