Trošak sata rada u Hrvatskoj, 14,4 evra, jedan je od najmanjih u EU i evrozoni, ali radnici u Hrvatskoj su i jedni od najmanje produktivnih, a produktivnost raste sporije nego u državama sličnog nivoa razvoja.
Da bi se to kompenzovalo, Hrvati godišnje odrade puno veći broj sati nego stanovnici bogatijih država.
Prema podacima OECD-a za prošlu godinu, prosječni radnik u Hrvatskoj godišnje na poslu provede 1837 sati. Prosjek OECD-a, organizacije koja okuplja najbogatije države na svetu, iznosi 1742 sata godišnje. Zaokruženo, u Hrvatskoj se godišnje radi skoro 12 dana više.
Među svim državama članicama OECD-a i kandidatima za članstvo, najviše se godišnje radi u Kolumbiji (2297 h), Peruu (2252 h), Meksiku (2207 h) i Kostariki (2171 h). Ali te zemlje su siromašnije od Hrvatske, radnici su manje produktivni, pa nije neuobičajeno da više rade. Iako su radnici u njima produktivniji mjereno BDP-om po stanovniku (PPP – korigovano za kupovnu moć), od Hrvatske se više radi u Kanadi (1865 h), Južnoj Koreji (1872 h) i Izraelu (1880 h).
Okvirno pravilo je da se u bogatijim državama manje radi, pa godišnje najmanje sati odrade radnici u Njemačkoj (1343 h), Danskoj (1380 h) i Nizozemskoj (1413 h). Prosječan radnik u tim zemljama radi čak 53 dana manje nego u Hrvatskoj. Od 2010. se manje radi u svim državama osim Ujedinjenog Kraljevstva. Tako je prosječan radnik u Hrvatskoj “izgubio” 105 sati rada ili 13 radnih dana.
Bogati rade malo, siromašni puno.
Uvriježeno mišljenje je da su bogate države razvijenije zbog toga što u njima ljudi više rade. Međutim, to nije istina. Iako postoje izuzeci, tj. bogate države s visokim prosječnim brojem godišnjih radnih sati, pravilo je da siromašni puno više rade nego bogati.
Jedan od najočitijih primjera je između Sjedinjenih Američkih Država i Meksika, gdje su američki radnici daleko produktivniji, a ipak rade manje od meksičkih radnika. S druge strane, da bi se takav trend potvrdio, ne može se posmatrati samo kroz prizmu radnih sati.
Neki ekonomski modeli sugerišu da se razvijenost jedne ekonomije mjeri prema BDP-u po satu rada, kao i BDP-u po stanovniku. Pritom bogate države imaju, većinom, visoku produktivnost na radu i relativno mali broj odrađenih radnih sati, dok siromašne zemlje imaju nizak BDP po satu rada i viši broj odrađenih radnih sati.
Mnoge zemlje, uključujući Hrvatsku, bore se s izazovima niske produktivnosti i nezaposlenosti.
Ovaj trend nije nov, i već se godinama ne smanjuje, a što može biti i direktna posljedica prevelikog fokusiranja na radne sate kao pokazatelj ekonomske aktivnosti. Dakle, dok bogate zemlje smanjuju broj radnih sati, siromašnije nastoje povećati svoj broj radnih sati.
Povezivanje rasta i produktivnosti može takođe biti rezultat kvalitete radne snage. Prema tome, radnici u bogatim državama su obučeni za složenije poslove i poslove s većim vrijednostima, dok radnici u siromašnijim državama nemaju te mogućnosti.
Jedan od izazova s kojima se suočavaju radnici je to da se radnici u bogatim zemljama bore s izazovima starenja populacije.
Starenje populacije uzrokuje smanjenje broja radne snage u bogatim zemljama, što dovodi do smanjenja radne snage i potencijalnog rasta troškova rada. U takvim okolnostima bogate zemlje često koriste tehnologiju kako bi povećale produktivnost, dok siromašnije zemlje često nemaju te mogućnosti.
Zbog tih razlika, siromašnije zemlje mogu imati problem s povećanjem produktivnosti i izlaskom iz siromaštva, dok bogatije zemlje mogu težiti smanjenju radnih sati bez gubitka produktivnosti. U tom smislu, postavlja se pitanje koliko bi radnici mogli biti produktivni kada bi se preusmjerili s “mnogih sati” na “malo sati, a više vrijednosti”.
Ova dinamika između bogatih i siromašnih zemalja može se objašnjavati i kroz prizmu obrazovanja, obuke i mogućnosti pristupa novim tehnologijama i resursima. Kako bi se postigla veća produktivnost, važan je strateški pristup obrazovanju, obuci i razvoju radne snage, prenosi Index.
U zaključku, iako je radni sat važan indikator ekonomske aktivnosti, on nije jedini. Razumijevanje dinamike između bogatih i siromašnih zemalja i načina na koji se ti trendovi odražavaju na produktivnost i ekonomsku aktivnost ključno je za izradu efikasnih politika i strategija koje će omogućiti rast i razvoj na globalnom nivou.
(Tekst: Nezavisne novine – foto: arhiva)