Sead Vrana dobro se sjeća svoje prve mine koju je deaktivirao, kao da je juče bilo. Bila je to 1993. godina, imao je mjesec dana do 18. rođendana.
Vrana kaže da je minsko polje otkriveno u sarajevskom predgrađu, a da bi uklonio mine, morao je da se izloži neprijateljskoj vatri. Bez obzira na sve, dobrovoljno se prijavio.
“Imao sam tremu dok sam se pripremao za zadatak. Ali, kad sam počeo da pužem prema mini, odjednom sam postao potpuno miran i fokusiran. Čak i sada se mogu sjetiti svakog poteza koji sam tada izveo”, kaže Vrana.
Ipak, nakon što je završio, doživio je posttraumatski šok i skoro dva sata se tresao bez prestanka.
“Mislim da me te noći izabrala moja profesija. Iako čak nisam imao ništa zajedničko sa deminiranjem, postao sam deminer, i nikada nisam prestao time da se bavim”, kaže on.
Realnost je, ipak, ono što je krajnje problematično u ovoj zemlji. Više od dvije decenije nakon završetka rata BiH je i dalje zemlja sa najviše mina u svijetu. Od 1996. godine očišćeno je oko 3.000 kvadratnih kilometara teritorije, to još nije dovoljno.
Tokom svih ovih godina, čak 1.750 ljudi je stradalo od posljedica eksplozije mina, od kojih je 612 poginulo. Danas je još 2,2 odsto zemlje pod minama. Procjenjuje se da ima više od 80.000 neeksplodiranih mina.
I dok je ranije predviđeno da će BiH biti očišćena od mina do 2019. godine, eksperti kažu da će to potrajati bar pet godina duže.
Takođe i finansijski problemi igraju veliku ulogu. Naime, nedavno je objavljeno da svega polovina od planiranih 660 miliona maraka je zaista otišla u svrhe deminiranja.
(ABC News)