Bosna i Hercegovina je jedna od rijetkih država koja ima donore, ali ne i transplantacije. U posljednjih 20 godina u našoj državi je urađeno 307 transplantacija, a u susjednoj Hrvatskoj godišnje se uradi više od 300.
Ovi podaci su izneseni na Međunarodnim susretima dijaliziranih i transplantiranih pacijenata u Vitezu gdje su učesnici još dodali da se godišnje u Sarajevu uradi jedna ili nijedna operacija. Španija je i dalje globalni lider kada je riječ o doniranju organa, a odmah iza njih je Hrvatska.
U 2017. godini u Španiji je presađeno 5.259 organa, najviše bubrega i jetre, koji su omogućili novi i lakši život za oboljele. Dok transplantacije predstavljaju sofisticiranost izlječenja i ozbiljnost zdravstvene službe, u našoj zemlji nema nikakvih pomaka po tom pitanju. Stručnjaci smatraju da BiH ima medicinsko osoblje koje sarađuje sa svjetskim ekspertima, ali da je potrebna veća podrška ministarstava zdravstva i bolja organizacija zdravstvene službe za transplantaciju.
Transplantacija mora biti obavezna
Profesor na Medicinskom fakultetu u Tuzli Senaid Trnačević je kazao da su problemi u vezi s transplantacijom u BiH odavno poznati.
“Radili smo po zakonu bivše Jugoslavije, a 2009. godine smo dobili zakon. Međutim, zakon nije ono što je potrebno da bi se postigli rezultati. Potrebna je sinhronizacija svih nas. Hrvatska je napravila veliki pomak, naši stručnjaci komuniciranju sa stručnjacima u svijetu i sretan bi bio kada bismo svi sinhronizovano funkcionisali. Medicinske vlasti su odgovorne za transplantaciju. Transplantacija mora biti obavezna. Od 1999. godine do septembra u Tuzli će biti urađeno 200 transplantacija. Ljekari moraju ukazivati na probleme”, kazao je Trnačević.
Dodao je kako u BiH mora biti urađeno onoliko transplantacija koliko ima mjesta u intenzivnim njegama. Radi se o brojci od minimum 80-90 donora, što je 200 bubrega godišnje. Međutim, radi se od 15 do 20 operacija.
Zakon je mrtvo slovo na papiru
Predsjednik Udruženja dijaliziranih i transplantiranih Federacije Bosne i Hercegovine Tomislav Žuljević je kazao da su izmjene i dopune Zakona o transplantaciji koje su usvojene pred kraj prošle godine samo “mrtvo slovo na papiru”.
“Imam osjećaj da je situacija gora nego prije usvajanja Zakona i nikako da se pokrenemo s mrtve tačke i da se pokrenu transplantacije u BiH i da nismo više na 20-ak transplantacija. Taj broj mora biti višestruko veći. Hrvatska radi 300-400 transplantacija, a mi smo na kraju te liste vjerovatno”, kazao je Žuljević.
Prema njegovim riječima, Donorska mreža je u proteklom periodu uradila dobar posao, ali njihove “plodove” nema ko pobrati.
Zenička bolnica svijetli primjer donora
“Kantonalna bolnica u Zenici svijetli je primjer, a doktorica Nermina Rizvanović je jedini koordinator u Federaciji BiH koji radi kako treba. Imamo još 12 koordinatora u FBiH, ali ne znam zbog čega ne rade svoj posao. Rizvanović je rekla da od deset porodica pacijenata njih 5-6 pristane na darivanje organa, što je veliki procent”, dodao je Žuljević.
O značaju transplantiranih organa najbolje mogu govoriti osobe koje su to i doživjele. Kakanjcu Lutvi Muflizoviću prije 31 godinu je transplantiran bubreg u Sarajevu.
“Transplantaciju mi je tada uradio profesor Sreten Bošković. Za razliku od danas, tada je sve bilo brže i lakše. Zahvaljujući toj transplantaciji u 20. godini života počeo sam normalno živjeti, školovati se i raditi”, pojasnio je Muflizović.
Na listi čekanja u Federalnom ministarstvu zdravstva nalazi se 219 bolesnika koji čekaju bubreg, dok 30 pacijenata čeka novu jetru. Srce čeka 12 pacijenata, a u RS-u i Brčko distriktu ne postoje liste čekanja.
(klix.ba)