Fotografija napravljena jutros pored jednog banjalučkog kontejnera govori više od hiljadu riječi, kutija puna suvog mesa bačena je kao da nema nikakvu vrijednost.
U isto vrijeme, samo nekoliko kilometara dalje, svakog jutra formiraju se redovi ispred javne kuhinje.
Ljudi, porodice, penzioneri i socijalni slučajevi čekaju po sat vremena da bi dobili topli obrok, dok se kvalitetna hrana bez imalo griže savjesti baca na ulicu.
Na fotografiji snimljenoj pored kontejnera jasno se vidi kutija iz koje se rasulo više komada suvog mesa. Hrana koja je nekome luksuz, drugima nedostižan ručak, a nekome jedini izvor proteina u sedmici, završila je na asfaltu. Bez objašnjenja, bez logike, bez imalo svijesti o stvarnosti u kojoj živimo.
Dok ova hrana trune pored otpada, na drugoj strani grada ljudi skupljaju sitniš da kupe hljeb, a socijalne kuhinje bilježe sve veći broj korisnika. Radnici narodne kuhinje već mjesecima upozoravaju da jedva uspijevaju da podmire potrebe, jer su redovi sve duži, a donacija sve manje.
Kontrast između ove dvije slike, bačene hrane i gladnih građana, najbolji je dokaz koliko je empatija kod mnogih odavno isparila.
Kao da se ostvaruje ona najgora, najtamnija verzija naše narodne poslovice: “Nek’ komšiji crkne krava.”
Umjesto solidarnosti, ravnodušnost. Umjesto dijeljenja, bacanje. Umjesto da se hrana donira, da se proslijedi nekome kome bi značila, ona završava u smeću.
Ovo nije samo pitanje bacanja hrane. Ovo je priča o moralnom padu, o društvu u kojem se izgubio osjećaj za drugoga. U kojem je normalno da se kvalitetno meso baci, dok ljudi kopaju po istim tim kontejnerima tražeći makar koru hljeba.