Na području BiH bilo je više događaja koji se mogu okarakterisati kao pokušaji terorističkog djelovanja ili kao izvedeni teroristički akti. Neki od tih događaja su:
1.) Atentat na zamjenika ministra unutrašnjih poslova FBiH Joze Leutara,
2.) Ubistvo policajca Ante Valjana,
3.) Nestanak Mirka Jozića (1997. god. iz Novog Travnika),
4.) Podmetanje eksploziva prilikom Papine posjete Sarajevu,
5.) Bacanje eksplozivne naprave na upravnu zgradu Šuma Herceg-Bosne,
6.) Pucanje iz vatrenog oružja na zgradu UN-a nakon protesta zbog izručenja “Alžirske grupe“,
7.) Boravak saradnika Bin Ladena u Zenici,
8.) Planiranje terorističkog napada na vojnu bazu SFOR-a “Eagle“ kod Tuzle,
9.) Planiranje terorističkog napada na vojni logor “Connor“ kod Srebrenika,
10.) Iskaz bivšega federalnog ministra policije Muhameda Bešića da u BiH želi ući 70 Bin Ladenovih pristaša iz Avganistana kako bi se sklonili od američkih napada,
11.) Napad na PU Zvornik,
12.) Napad na OS BiH,
13.) Napad na PS u Bugojnu,
14.)Stalne prijetnje i zastrašivanja.
Izvršitelji gore navedenih djela regrutovani su iz sljedećih rizičnih grupa:
1.) Bivši pripadnici vojne jedinice El Mudžahid, među kojima je bilo i članova terorističke organizacije Al-kaida, koji su u međuvremenu dobili bh. državljanstvo, osnovali porodice i prividno se uklopili u društvo, ali čekaju pogodan trenutak za djelovanje,
2.) Aktivna islamska omladina, koja ima svoje organizacije skoro na cijeloj teritoriji FBiH,
3.) Organizacije koji po raznim osnovama (radnim, humanitarnim) dolaze u BiH, a utemeljene su u islamskim zemaljama,
4.) Strani državljani afro-azijskoga porijekla kojima je po bilo kojoj osnovi odobren boravak i dato bh. državljanstvo,
5.) Demobilisani pripadnici Armije BiH koji nemaju riješena egzistencijalna pitanja,
6.) Pripadnici vojske i demobilisani koji su prolazili razne obuke u rukovanju minsko-eksplozivnim sredstvima u Iranu.
VEVAK (i brigada Pasdarani), iranska obavještajna služba.
Centralnu ulogu u vojnom edukovanju terorista, a kasnije i Armije BiH, imala je obavještajna služba Irana. Iran, koji je od strane vlade SAD ocijenjen kao jedna od država koja sponzoriše terorizam i radikalne grupe širom svijeta (Hamas, Hezbolah, palestinski Islamski džihad, Rafah stranka u Turskoj, radikalne i fundamentalističke skupine u Alžiru i Egiptu) je između 1992. i kraja 1995., kao ispomoć “islamskoj braći“ u BiH, prebacio 7. brigadu revolucionarnih gardista, koja pripada ZIRG-u ili Zboru iranskih revolucionarnih gardista poznatim pod imenom Pasdarani.
Jačina ove brigade je bila oko 2.000 ljudi. Brigada je bila inkorporirana u snage A BiH. S glavnom bazom u Zenici, iranska brigada se kretala između obuke kadrova i učestvovanja u najopasnijim operacijama. Uz ovu brigadu, Iran je održavao i jedinicu za visoko-kvalitetnu obuku od oko 400 oficira obavještajne službe Pasdarana i VEVAK-a za rad s mlađim obavještajnim kadrovima.
Jedan broj iranskih obavještajaca djelovao je i preko raznih humanitarnih organizacija. Te humanitarne organizacije bile su uglavnom registrovane u Zagrebu, a Mohamed Dževad Azajes, tada viši diplomata u Iranskoj ambasadi u Zagrebu, bio je odgovoran za nadzor nad obavještajnom službom i terorističkim operacijama pod okriljem “humanitarnih organizacija“.
Najveći dio fondova za te “humanitarne organizacije“ koordinisan je preko fondacije Mostafzin (pod patronatom iranske obavještajne službe) i mnoštva fondacija iz Saudijske Arabije i Perzijskog zaljeva, koje su preko Osame bin Ladena odgovarale sudanskom fundamentalisti Hasanu-Al-Turabiju.
Službena saradnja između Irana i bh. muslimana uspostavljena je tokom boravka Alije Izetbegovića u Teheranu, 30. i 31. oktobra 1992. godine, kada je postignut sporazum da naoružanje i ljudstvo koje je bilo nužno Armiji BiH, prolazi preko Hrvatske.
Republika Hrvatska je normalizovala odnose s Iranom 18. aprila 1992. godine, kada je za ambasadora u Teheran poslan hrvatski musliman Osman Muftić. Upravo je on ugovarao detalje oko dopremanja naoružanja i ljudstva. S njim je najbliže sarađivao Omer Behmen, ambasador BiH u Iranu u to vrijeme, kao i Hasan Čengić i Haris Silajdžić. Ta saradnja je učvršćena tajnim iransko-bh. sporazumom od 15. novembra 1994. godine. Sporazum je postignut uoči tajne posjete Bakira Izetbegovića Teheranu, u kome Iran i BiH dogovaraju dugoročni program za ojačanje svoje sveobuhvatne bezbjednosne saradnje u rasponu od izrazitog pojačanja iranske vojne podrške do tajnog smještaja kadrova Hezbolaha i VEVAK-a u BiH. Ključna osoba za saradnju s Iranom bio je Hasan Čengić.
Islamski teroristi koji su pristizali iz raznih afroazijskih zemalja dobili su zajedničko ime mudžahedini i bili su raspoređivani u jedinice koje su činile integralni dio tzv. Armije BiH. Jedan od dokaza da su ratovali u okviru tih jedinca i da su indoktrinirali, obučili i organizirali nove “svete ratnike“ od lokalnog muslimanskog stanovništva je i video-kaseta El Mudžahid koja prikazuje ratni put i veliča junaštvo odreda El Mudžahid.
Snimana je u Bosni, a njene kopije (oko 2.000 komada) rađene su u Švajcarskoj. Svi dijalozi su na arapskom jeziku što govori da je kaseta bila namijenjena gledaocima izvan BiH i da ima propagandni karakter – propagiranje džihada među islamskim svijetom.
Na njoj se vidi Alija Izetbegović kako u nekoliko navrata vrši smotru odreda El Mudžahid i kako razgovara s mudžahedinima. Zabilježen je i sastanak glavnih mudžahedina, među njima i njihovog komandanta (kome je lice zatamnjeno) emira Abu-Al-Maslija s generalom Sakibom Mahmuljinom, zapovjednikom Trećeg korpusa ABiH i pukovnikom Fadilom Hasanagićem. Na kaseti se mogu vidjeti i pripadnici 7. muslimanske brigade, bošnjačke verzije El Mudžahida. Na kaseti je takođe prikazano usmrćivanje više pripadnika Vojske Republike Srpske tokom septembra 1995. godine, u vrijeme ofanzive na Ozrenu.
U razdoblju između 1992. i kraja 1995. godine Pasdarani je osnovao, tada sa sjedištem u Zenici, 7. brigadu Revolucionarnih Gardista jačine 2.000 ljudi, koja je bila integrisana u sastav tzv. ABiH. Temeljna zadaće ove brigade bila je obuka kadrova i učestvovanje u najopasnijim operacijama na ratištu.
Ista brigada službeno je raspuštena u decembru1995. godine, za vrijeme Velajatijeve posjete Sarajevu. Pored navedenih aktivnosti, Iran je održavao jedinicu za visoko-kvalitetnu obuku sastavljenu od oko 400 ofocora Pasdarene i obavještajne službe VEVAK, namijenjenu za rad s mladim obavještajnim snagama bosanskih muslimana i srodnim terorističkim jedinicama. Dugotrajno prisustvo i uloga ovog iranskog kontigenta bili su ozakonjeni sporazumom Irana i BiH od 15.11.1994. godine.
Poslije potpisivanja sporazuma Dejton-Pariz, ključni kadrovi jedinice Pasdarena (od 150 do 200 ZIRG podoficira i oficora) bili su integrisani u elitne jedinice i jedinice za obuku A BiH. U međuvremenu, iranski zapovjedni ešalon i ključni obavještajni savjetnici bili su priključeni Kancelariji vojnog atašea iranske ambasade u Sarajevu. Uz to, više iranskih obavještajnih eksperata, prvenstveno vrhunski obavještajni instruktori VEVAK-a i Pasdarena, bili su dodijeljeni AID-u.
Suočene s odredbama Dejtonskog mirovnog sporazuma bošnjačke vlasti u BiH su, krajem 1995. godine, na brzinu “preradile“ islamističku infrastrukturu. Izvršena je “legalizacija“ mudžahedina: oni su postali državljani BiH, bilo na temelju zasluga za “muslimansku stvar“, bilo ženidbom, a jedan broj njih prešao je raditi u humanitarne organizacije koje su bile akreditovane u međunarodnim tijelima i podržavane od strane službenoga Sarajeva.
Cijela ta operacija dodjeljivanja državljanstva mudžahedinima i teroristima bila je odobrena od strane Alije Izetbegovića lično, a njom je rukovodio pomoćnik direktora AID-a Irfan Ljevaković, inače zadužen za koordinaciju AID-a i AA-faktora.
Ta mreža obuhvaćala je ljude iz policije, ministarstva inostranih poslova, pravosuđa, kantonalnih i opštinskih administracija (npr. iz policije: Bezdrob iz Sarajeva, Šemsudin Mehmedović iz Tešnja; iz Ministarstva inostranih poslova Husein Živalj, Bakir Alispahić, Muhamed Bešić; iz pravosuđa Šahbaz Džinović; iz vojske Jusuf Halialagić, bivši pomoćnik komandanta Trećeg korpusa A BiH, zadužen za pitanje mudžahedina koji je poslije Dejtona prešao u Federalno ministarstvo pravosuđa; Bakir Dautbašić iz humanitarne organizacije Merhamet; iz kantonalne i opštinske administracije Mirsada Žutić-Beganović i Bajro Čilić).
Dana 18. marta 1996. godine Sarajevo se formalno požalilo da je Izetbegovićeva vlast “bila ucijenjena zahtjevima da se suspenduju svi odnosi s prijateljskom Islamskom Republikom Iran“. Ubrzo poslije toga, sarajevski mediji su objelodanili iranski demanti da vode logore za obuku terorista u BiH, ističući važne i postojeće humanitarne i civilne odnose.
Mnogi od instruktora VEVAK-a, koji su u BiH proveli više godina, naučivši jezik i upoznavši običaje i kulturu bh. muslimana, vratili su se u Iran te su dodijeljeni logorima za obuku koji su pripremali bošnjačke kadrove poslane u Iran na školovanje.
Nekoliko stotina vojnika ABiH početkom 1996. godine upućeno je na obuku u Iran. Od početka marta 1996. godine veliki broj radnika vojne obavještajne službe i AID-a upućivan je na školovanje u Iran, gdje su prolazili različitu bezbjednosnu (obavještajnu i terorističku) i vojnu obuku. Od marta 1996. godine Teheran se usredsredio na dugoročno i trajno prisustvo u BiH, dalje učvršćujući svoju infrastrukturu. Službeno Sarajevo podržavalo je rastuće iransko prisustvo uprkos nepovoljnom učinku optužbi NATO-a u vezi s prisustvom terorista.
Tokom 2000. godine podignuta je kaznena prijava protiv Bajre Čilića, policijskog funkcioner opštine Stari Grad-Sarajevo zbog nezakonitog izdavanja ličnih dokumenata stranim državljanima. Umjesto kaznenog gonjenja, Čilića je njegov rođak iz AID-a, Faik Špago, postavio na visoku policijsku funkciju u jednu drugu sarajevsku opštinu. Na mjesto sekretara federalnog ministarstva policije postavljena je (šest dana poslije terorističkog napada na gradove u SAD) Mirsada Žutić-Beganović, tada načelnica upravno-pravnih poslova za upisivanje u bh. matičnu knjigu rođenih. Ona je dana 28.12.1995. godine svojim potpisom uvela u državljanstvo BiH 103 strana državljana afroazijskog porijekla.
Na ovaj način u državljansto BiH upisani su brojni teroristi kao sto su: Karim Said Atmani, jedan od najtraženijih terorista, pripadnik GIA, sada u rukama francuske policije, (po saznanju francuskih služba bezbjednosti, dobio državljanstvo BiH 1995.godine); Meherez Audoni, bivši pripadnik odreda El Mudžahid, uhapšen u Turskoj sa pasošem BiH; Muhamed Zuhair Handala, glavni organizator postavljanja automobila-bombe u Mostaru 1997.godine; Ekrem Avdija s Kosova, organizator mudžahedinske postrojbe “Abu Bekir Sidik“, koja je ratovala na Kosovu, dobio BiH putovnicu 1994. godine, lično od Šemsudina Mehmedovića.
Iran je uz pomoć službenog Sarajeva prekomponovao svoju infrastrukturu u BiH. Poslije potpisivanja sporazuma Dejton-Pariz, 7. brigada Revolucionarnih gardista – Pasadrana bila je službeno raspuštena decembra 1995.godine. Međutim, njeni ključni kadrovi (prema saznanjima oko 150 ljudi) bili su integrisani u elitne jedinice i jedinice za obuku.
U međuvremenu, iranski zapovjedni ešalon i ključni obavještajni savjetnici bili su priključeni Kancelariji vojnog atašea irane ambasade u Sarajevu. Uz to, više desetina iranskih obavještajnih eksperata, uglavnom vrhunskih obavještajnih instruktora, bili su dodijeljeni AID-u. Jedan broj obavještajnih kadrova bio je vraćen u Iran i pridodan specijalnim kampovima koji su bili namijenjeni za obuku operativaca AID-a.
Početkom 1996. godine, nekoliko stotina vojnika ABiH poslano je u Iran na različitu vojnu i bezbjednosnu obuku. Osim toga, Iran je izvršio i revitalizaciju humanitarne mreže u okviru svojih humanitarnih kancelarija u Mostaru, Zenici, Bihaću, Visokom i Sarajevu. Početkom juna 1996. godine, Iran je otvorio i veliki medicinski centar u Bihaću s iranskim osobljem. Iste godine, Teheran se usmjerio na dugoročno i trajno prisustvo u BiH, dalje učvršćujući svoju infrastrukturu u iščekivanju da međunarodne snage odu.
Krajem marta 1996. godine, NATO je potvrdio da Iran flagrantno krši odredbe Dejtonskog mirovnog sporazuma. Pod pritiskom SAD, Alija Izetbegović je priznao da su Iranci ostali na tlu BiH, ali je sveo njihov broj na 50-60, nazvavši ih otpuštenim vojnicima koji su tu ostali samo zato što su se poženili muslimankama, državljankama BiH.
Ključni dokaz da je Iran nastavio obučavati kadrove iz vojnih i bezbjednosnih struktura bosanskih muslimana bio je upad snaga IFOR-a u kamp za terorističku obuku u blizini Fojnice (Pogorelica) u januaru 1996.g odine. Tom prilikom nađeno je mnoštvo dokaza da su kamp vodili instruktori iranske obavještajne službe. Zbog navedenog upada IFOR-a, a iz razloga što nije preduzeo neophodne mjere bezbjednosti, čime je dokazana direktna umiješanost iranske obavještajne službe u organizovanje međunarodnog terorizma na tlu Balkana, s mjesta šefa iranske obavještajne službe za Balkan smijenjen je Ali Reza Bajata.
Učestvovanje u ratu na prostoru BiH u sastavu snaga ABiH uzeti su teroristi iz mnogih terorističkih organizacija. Neki od primjera za to su: Abu Maali, bivši zapovjednik odreda El Mudžahid – pripadnik GIA; Alžirac Saliman Maherezi, poznat pod ratnim imenom Abu Džamil, koji je ratovao u BiH, bio je komandant GIA; Faud Talat Kasim, uhapšen u Zagrebu u avgustu 1995. godine – pripada egipatskoj organizaciji Gamma’at al Islamya; islamski terorista iz SAD, Kevin Holt, poznat pod ratnim imenom Isa Abdulah Ali, koji je učestvovao još u bejrutskim bombaškim napadima s početka osamdesetih godina, pripadnik je Hezbolaha; Abu-Abdalah, palestinskog porijekla, dezerter iz Marinskog korpusa SAD, pripadnik je Hamasa; Ahmed Z. Zuharija, Saudijac, uhapšen od strane hrvatske policije u februaru 1996. godine, pripadnik je saudijske terorističke organizacije “Organizacija za Islamsku revoluciju na Arabijskom poluostrvu; Rizvan Cazimi – “Kapetan Leši“ iz OVPMB, bio je pripadnik OVK, a imao je ratna iskustva iz Bi…
Rat u BiH islamskim je terorističkim grupama poslužio kao odličan poligon za obuku – stvoreni su dvosmjerni kanali kojima su teroristi dolazili boriti se i obučavati odlazeći na druga mjesta kao već prekaljeni borci. BiH je, osim što je postala sigurno utočiste za teroriste koji su već bili u njoj, postala i skrovište za sklanjanje islamskih terorista koji su negdje drugdje počinili neki teroristički akt.
Zahvaljujući pasošima BiH mogli su dobiti drugi identitet i nesmetano putovati po drugim islamskim zemljama (prema izvorima iz egipatske službe bezbjednosti, 75 egipatskih terorista, traženih zbog brojnih terorističkih akata, dobilo je novi identitet i državljanstvo u BiH) i što je najvažnije, razvili su islamsku terorističku infrastrukturu – mrežu u BiH na relaciji Milano – Sarajevo – Tirana – Sofija – Skoplje.
U analizi NATO-a, u vezi s eventualnom povezanošću s terorizmom, između ostalih, navode se sljedeće islamističke organizacije i grupe:
Elbard Bosnia (Slobodna Bosna), Vehabije, Crvena ruža, Zetra, Od 3 do 9, Aktivna islamska omladina, Muslimanski omladinski savez, Hamas Turabe, Vevak, Islamski ratnici, Faraoni, Crni Labudovi, humanitarne organizacije za koje se sumnja da imaju veze s terorizmom: Nahala, Fond za preporod islama, Human Appel International, Al Haramani…
Elbard Bosnia (Slobodna Bosna) je organizacija sa sjedištem u Zenici. Okuplja bivše strane mudžahedine i muslimanske ekstremiste; Crni Labudovi – paravojna formacija; njeni pripadnici angažirani su kao tjelohranitelji visokih političkih osoba iz redova SDA, broji oko 600 članova; Aktivna islamska omladina – direktno odgovorna za terorističke napade u Travniku, kojom prilikom su poginuli hrvatski policajci Ante Valjan i Perica Bilić; Crvena ruža – navodno u vezi s Hamasom.
Prema saznanjima, ova je organizacija bila pod direktnim okriljem AID-a, a njeni pripadnici odgovorni su za nekoliko pokušaja atentata na Fikreta Abdića. Svoje nove članove je regrutovala na Islamskoj akademiji u Bihaću i Islamskoj višoj školi u Cazinu; Faraoni – paravojna formacija, osnovana u septembru 1996.godine, djeluje u specijalizovanim trojkama ili petorkama;Hamas Turabe je ekstremna islamistička organizacija koja djeluje u Goraždu.
Prema procjenama izraelskih službi bezbjednosti, ova teroristička osovina i mreža na Balkanu (Bosna-Makedonija-Albanija-Bugarska-Kosovo-jug Srbije), kao dio globalne islamske terorističke mreže, broji danas oko 6.000 terorista. Iz ovih mreža su do sada kao saučesnici u terorističkom napadu na SAD od američkih službi bezbjednosti identifikovani Bensayah Belkacem, državljanin BiH, do 11. septembra 2001.godine živio u Zenici, navodno je učest6vovao u falsifikovanju putnih isprava i vozačkih dozvola za pripadnike Al-Kaide, i Abu al Maid, takođe falsifikator, trenutno se skriva negdje na prostoru koji pokriva ova mreža.
Krajem marta 1996. godine NATO je potvrdio ne samo da je Iran nastavio s obučavanjem bošnjačke komponente VF, već da iranski kadrovi predstavljaju terorističku prijetnju za snage IFOR-a. Pod pritiskom, Izetbegović je priznao da je 50 do 60 Iranaca ostalo u BiH, naglašavajući ipak da su svi oni otpušteni vojnici oženjeni muslimankama iz BiH.
Kasnije se pokazalo da je najveći broj osoba afroazijskog porijekla, među kojima i Iranci, prešao u mnogobrojne humanitarne organizacije, gdje su pod krinkom humanitarnog rada nastavili svoje obavještajne i terorističke aktivnosti.
(Dnevno.ba)