Neđeljko Janjić i supruga Vasiljka vršnjaci su sa po 93 godine života i trenutno su najstariji stanovnici nadaleko poznatog sela stogodišnjaka – Bančića, kod Ljubinja, a za desetak dana slave značajan jubilej – 70 godina braka.
Neđeljko tvrdi da su Bančići sa svojom klimom i čistim vazduhom u kojem nikada nije bilo fabričkog dima jedini recept dugovječnosti, a sloga i međusobno razumijevanje – recept za dugovjeki brak.
Poznavali su se, kažu, cio život, jer je Vasiljka rođena u Neđinom komšiluku, išla s njim i u školu, a Neđo joj je još od tada bio zaštitnik i anđeo čuvar, pa sve do današnjih dana.
Stari Ljubinjci još pamte njihovo vjenčanje, na Jovanjdan davne 1949. godine, kada je 12 svatova sa dobrim konjima, kao u narodnoj pjesmi, otišlo po djevojku, pa odatle na vjenčanje u Ljubinje, a čaršija se za njima okretala.
Nakon opštinskog, upriličili su i crkveno vjenčanje, jer su, i pored toga što je Neđo bio učesnik NOR-a i imao komunistička opredjeljenja, uvijek vjerovali u Boga.
“Tako smo bili vaspitani i tako smo kasnije vaspitali svoju djecu, da žive i rade časno i pošteno, uz vjeru božiju i ljubav, koje nam nije falilo, iako seoski život u krševitoj Hercegovini nije nimalo lak”, kaže Neđeljko za “Nezavisne”.
Vasiljka priču uglavnom prepušta svome suprugu, prisjećajući se da je u kuću Janjića došla kao osmi član, jer su je prije sedam decenija tu dočekali dva djevera, dvije zaove, svekar i svekrva i sa svima se lijepo slagala.
Danas od četiri kćerke i jednoga sina imaju osmoro unučadi, 11 praunučadi, a dočekali su i da im se praunuk oženi, što smatraju najvećom srećom, a ako se život bude odvijao kao do sada, svi bi trebalo dugo da požive.
“U mojoj je porodici bilo baš dosta dugovjekih. Moj đed Nikola Janjić je umro u 108. godini, majčin otac je živio 105 godina, a majka, moja baba, 104 godine, pa je i neki Risto Janjić živio preko stotinu godina, a ostalo je zapamćeno i kako je jedna naša Mara Janjić kazala da ju je sramota što živi preko stotinu godina. Moja majka je živjela 98 godina, a moj otac je, među njima, umro relativno mlad sa 82 godine”, govori nam Neđeljko, koji će, kako po dugovjekosti, zasigurno ostati upamćen i po zanimljivim pričama, jer je dosta proživio, vojevao i svijeta se nagledao.
U mladosti je kao borac 39. krajiške divizije prepješačio cijelu bivšu Jugoslaviju, išao pješke čak do Austrije, ali ni danas mu ne predstavlja problem otići pješice do desetak kilometara udaljenog Ljubinja i nazad.
Ništa Janjićima ni danas nije teško, jer ih, kako baba Vasiljka i deda Neđo kažu, u dobrom životu drži ljubav, sloga i podneblje ovoga sela, kakvoga nema nadaleko.
Pluća odmaraju ispod “zelenog duba”
Neđeljko Janjić nas podsjeća i na čuveni bančićki “zeleni dub”, ističući da se i sam ko zna koliko puta pod njegovom krošnjom odmarao.
“Ovaj dub, za koji se pripovijeda da je pod njim odmarao i sveti Sava, zeleni se tokom cijele godine, čak i onda kada list sa svog drugog drveća opadne, pa se zato smatra posebnim, a ja mislim da svako ko u njegovu blagodet ne vjeruje – treba da dođe u Bančiće i uvjeri se kako se ovdje čovjeku naprosto pluća odmaraju”, kaže Neđeljko.
Ljubinjci su u Bančićima započeli i rekonstrukciju stare škole, gdje bi u budućnosti trebalo da bude vazdušna banja, ali je za ovu siromašnu opštinu to preveliki projekat, s kojim se zasad stalo.
(Nezavisne)