Premda se Hans Kristijan Andersen smatra jednim od omiljenih dječjih autora, njegove kratke priče, koje se često nazivaju bajkama, nisu samo lijepe, čudesne i fantastične pričice; mnoge od njih, pogotovo one koje je napisao u kasnijoj fazi svoje karijere, obrađuju ozbiljne društvene probleme te ispoljavaju i Andersenov kritički angažman. Iako je napisao mnoge drame, putopise, romane i pjesme, Andersen će ostati zapamćen po bajkama.

“Ako ste vidjeli dno moje duše, onda ste u potpunosti razumjeli izvor moje čežnje i – sažaljenja. Iako je otvoreno svima, prozirno jezero ima nepoznate dubine koje ni ronioci ne poznaju”, rekao je svojevremeno Andersen.

Rođen je 2. aprila 1805. godine u danskom gradu Odensu, a umro 4. avgusta 1875. u Kopenhagenu. Napisao je preko 3.000 djela, koja su prevedena na više od 125 jezika. Neke od najpoznatijih bajki Hansa Kristijana Andersena su “Carevo novo odijelo”, “Ružno pače”, “Palčica”, “Mala sirena”, “Snježna kraljica” i “Olovni vojnik”. Njegove priče poslužile su kao inspiracija za brojne balete, pozorišne predstave i filmove, a danas najveća ulica u Kopenhagenu nosi njegovo ime.

Paul Hazara ga je nazvao kraljem dječjih pisaca sljedećim riječima: “Andersen je kralj jer niko poput njega nije znao prodrijeti u dušu bića i stvari.”

On je proširio tematiku bajke, razvijao narodne motive (“Divlji labudi”), ali i stvarao originalne priče. Njegove priče su blistave, razumljive, bude maštu i lako mogu zanijeti djete, jer je on sam umio da mašta, uviđa razna čudesa i razmišlja kao djeca.

“Čitav je svijet pun čudesa, ali mi smo na njih tako navikli da ih nazivamo svakodnevnim stvarima”, izjavio je Andersen. Kvalitet njegovih bajki je, između ostalog, u tome što je uklopio poeziju u priču, unosio je nove motive, pisao bogatim, lakim i lepršavim jezikom, s puno humora ispod kojeg se često mogu naći ozbiljni, tužni, ironični motivi iz kojih djeca mogu učiti.

Otac mu je bio obućar, sanjalica koji je više volio umjetnost nego zanat, a majka – nepismena pralja. On je bio jedino dijete. Jedna spekulacija sugeriše da je Andersen bio nelegalni sin kralja Kristijana VIII, ali je ta ideja osporavana. Sa 14 godina otišao je u Kopenhagen bez prebijene pare, u potrazi za poslom kao glumac. Tamo se nije proslavio, jer je bio loš glumac, plesač i pjevač.

Međutim, iako je bio čudan po izgledu i ponašanju, posjedovao je jedinstveni šarm, pa je pridobio simpatije mnogih. Godine 1828. Andersen je završio gimnaziju i upisao se na univerzitet. Njegovo prvo djelo “Put pješke od Holmenskog kanala do istorijskog kraja Amagera”, objavljeno 1829, slabo je prihvaćeno, ali mu je omogućilo put u Njemačku i Italiju, koji je imao veliki značaj za njegov dalji rad. Prilikom posjete Velikoj Britaniji bio je gost Čarlsa Dikensa, kojem se nije dopao jer je bio feminiziran, sitničav, samoljubiv i hipohondar.

Zatim je počeo da piše romane, putopise, drame, autobiografije i poeziju, a 1823. doživio je oštru kritiku Švedske enciklopedije, koja ga je optuživala da je previše “cmizdrav” te da su njegove bajke pod velikim uticajem narodnih bajki. Međutim, Andersen je prije romantik i iako se u njegovim bajkama javljaju motivi iz narodnih bajki, one su pročišćene i proširene opisima – npr. “Mala sirena”. Andersen je u svojim bajkama oživljavao obične stvari i znao kako da u pokret stavi obične nežive predmete. Kod njega se olovni vojnik tuži na svoju samoću, cvijeće se odaje veselom plesu, lan doživljava svakodnevne preobraze dok prelazi u niti, platno, rublje, papir.

Ljubav i smrt

Ljubavni život Hansa Kristijana Andersena oduvijek je bio predmet brojnih polemika. Iako to nije dokazano, smatra se da je najpoznatiji danski pisac bio biseksualac. Ljubav prema ženama koje su mu zbog društvenog položaja bile nedostižne pretočio je u mnoga svoja djela. Djevojka po imenu Riborg Vojt je bila njegova prva nesrećna ljubav iz mladosti, a pismo koje mu je napisala pronađeno je u njegovom džepu nakon što je umro. Druge dvije neuzvraćene ljubavi bile su Sofi Ersted i Luis Kolin. Volio je i Dženi Lind, koju je čak i zaprosio putem pisma. Ipak, ona ga nije voljela na taj način, pa mu je u povratnom pismu poručila da ga voli kao brata i odbila brak. Osim toga, ostalo je zabilježeno da je Andersen volio i isti pol, pa je tako izjavio ljubav Edvardu Kolinu, koji ga je odbio jer nije dijelio naklonost prema istom polu. Ni naklonost prema danskom plesaču Haraldu Šarfu, a ni prema mladom vojvodi Karlu Aleksandru nije završila ljubavnom vezom. Većina istoričara se slaže da je Andersen volio i muški i ženski pol, ali da tokom života nije stupio u fizički odnos ni sa muškarcima ni sa ženama. U proljeće 1872. godine pao je s kreveta i ozbiljno se povrijedio. Ubrzo nakon toga otkriveni su mu simptomi raka jetre. Umro je 4. avgusta 1875. godine u domu bankara Morica Melčora.

Iako je bio osporavan u rodnoj Danskoj, jedna od glavnih ulica u Kopenhagenu, gradu u kome je živio i stvarao velika djela, danas nosi njegovo ime. Osim toga, mnoge ulice, škole i biblioteke širom svijeta nose ime Hansa Kristijana Andersena. Njegove bajke kasnije su doživjele brojne ekranizacije i postale dio školske lektire koju djeca rado čitaju.

Motivi

Andersenove bajke su zasnovane na piščevoj mašti i njegovom životnom iskustvu. Sam piše: “Većina onoga što je napisao odraz je mene samog. Svaki lik je iz mog života. Znam ih i znao sam ih sve.”

Tako su Palčica i princeza iz bajke “Princeza na zrnu graška” u stvari Henrijeta, kći admirala Vulfa, a u priči “Zaručnici” se javlja Riborga Voijtova, u koju je pisac dugo bio zaljubljen. Andersen je, osim tipičnih životinja koje su do tada bile likovi u bajkama, uveo i neke druge. Tako se javljaju bajke “Sretna porodica” – puževi, “Klin čorba” – miševi, “Rode”, “Ružno pače” – labudovi i patke itd. On je uviđao sličnost pojedinih životinja sa ljudima i o njima je pisao baš onako kakve one jesu u stvarnosti. U svoje bajke je uveo i biljke, uvidjevši i njihovu sličnost s ljudima prema boji, cvijetu, držanju i sl. Ovdje treba spomenuti bajke “Cvijeće male Ide”, “Porodica iz susjedstva” i “Puž i ružin grm”, u kojima se javlja ružin grm. Andersen je oživljavao i mnoge predmete: igračke, figure, stare kuće, svakodnevne predmete, portrete, kipove, ormare, ogledala, posuđe itd. – “Olovni vojnik”, “Kresivo”, “Srećne kaljače”, “Crvene cipelice”, “Stara kuća”… Ovako je ostvarivao sponu između fantazije i realnosti, bajke i života, poezije i priče, simbolike i realizma, i u tome leži sva Andersenova veličina.

RTRS