Simboličnim spuštanjem vijenaca i cvijeća u rijeku Sanu sa gradskog mosta, u Prijedoru su obilježene 24 godine od egzodusa Srba iz Sanskog Mosta.
Sanski Srbi poručuju – progon i stradanja srpskog naroda nikada ne smiju biti zaboravljeni, a prava Srba u Federaciji BiH moraju biti izjednačena s pravima Bošnjaka u Republici Srpskoj.
Bježeći u izbjegličkoj koloni, Miri Mrđa iz Sanskog Mosta u oktobru 1995. godine srušio se svijet. Njen sin Darko, prošao je sva ratišta i poginuo u rodnom Sanskom Mostu, braneći ognjište.
– Na kraju samog rata ušli su u Sanski Most, ali nisu znali da su to već preuzele muslimanske snage. Mij sin je tu zarobljen. Čekali smo tri godine razmjenu – priča Mira.
Otac poginilog borca, Milan Ilić, nikada nije uspio obnoviti porušenu imovinu u selu Dabar.
– Ta su sva mjesta ostala pusta, bez ijednog člana. Ko je izašao, izašao, ko je ostao, taj više nije ni došao živ – kaže Milan.
U znak sjećanja na progon, na gradskom mostu u Prijedoru okupilo se mnogo Sanjana, među kojima i danas većina ima prijedorsku adresu.
Mnogi od njih izbjegli su u Srbiju.
– Branili smo tada ostatak Republike Srpske, počevši od Prijedora pa nadalje. Naravno, u tome smo uspjeli. Nadamo se da se nikada takvi nemili događaji neće događati nikome, pa naravno ni nama ovdje – naglašava Draško Vulić, bivši komandant trećeg bataljona 43. Motorizovane brigade Vojske Republike Srpske.
Srbi su manjina u Federaciji BiH i nemaju ni prava ni uslove života kao Bošnjaci u Republici Srpskoj, poručuju sanski Srbi.
U Sanski Most odlaze samo da obiđu grobove najbližih.
– Ja bi ih molila da se odnose prema Srbima u Sanskom Mostu, kao što se mi odnosimo prema Bošnjacima u Prijedoru. Omogućite im put, omogućite im vodu, struju – kaže Zdravka Karlica, predsjednica Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Grada Prijedora.
Prije rata u Sanskom Mostu živjelo je oko 25. 000 Srba, dok se do danas, prema popisu, vratilo njih 1. 300, od kojih svega 500 živi u ovoj opštini.
(TV K3)