Osnovna potreba ljudskog mozga, prema velikom broju istraživanja, nije se promijenila u posljednjih 10.000 godina. Prioritet je bila i ostala društvena povezanost, osjećaj pripadnosti zajednici, piše Business Insider.
Kada dobijamo lajkove, to pokreće centar mozga koji ovo shvata kao pohvale. S druge strane, kada ne dobijemo broj lajkova koji smo očekivali, to može izazvati negativne emocije i strah od odbacivanja, jer mozak konstantno vrši procjenu pripadamo li negdje ili ne.
To nas dovodi do temeljnog pitanja kako koristimo društvene mreže. Služe li nam ove platforme s lajkovima, komentarima i dijeljenjima da bismo potvrdili sliku koju imamo o sebi i koju želimo da drugi imaju o nama? Ili ih koristimo kako bismo izgradili društvenu zajednicu u kojoj se povezujemo s ljudima sličnim sebi, što nam pomaže u održavanju osjećaja pripadnosti?
Iako nam je svima zajednička potreba za pripadnošću, postoje generacijski trendovi i tendencije koji određuju kako se dolazi do tog cilja.
Naprimjer, oni koji pripadaju generaciji X, koji su odrasli sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, imali su neobične poslove prije nego što su našli standardno zaposlenje. Prema istraživačima, oni koji pripadaju ovoj generaciji najčešće su radoholičari skloni pretjerivanju u poslu koje dovodi do prerane premorenosti. Osim toga, za njih je karakterističan veliki broj razvoda. Generacija X, prema velikom broju istraživanja, teži se povezati s drugima preko posla i osobnih dostignuća.
S druge strane, milenijalce je uglavnom odgajala baby boom generacija, koja je stasala šezdesetih godina prošlog stoljeća. Njihov osjećaj pripadnosti je više društveno orijentiran. Milenijalci postaju finansijski nezavisni kasnije nego prethodne generacije zbog toga što naglasak stavljaju na formalno obrazovanje i jer su na tržište rada stupili u vrijeme svjetske ekonomske krize. Oni žele dobiti povratnu reakciju na poslu, jer su priznanje i odobravanje ili negiranje inkorporirani u njihov sistem vrijednosti tokom odrastanja.
Ova želja za potvrđivanjem samo je pojačana na društvenim mrežama, pa ove platforme mogu izazvati ozbiljnu patnju kod milenijalaca ako se počnu uspoređivati s drugima. Oni mogu usporediti broj lajkova ili pratioca ili mogu steći sliku da je nečiji život mnogo bolji od njihovog. Ukratko, ako su vas odgajali na principu usporedbe s drugima, odsustvo mehanizma uspoređivanja može vas dovesti do krize identiteta.
Što se tiče generacije Z, rana istraživanja ukazuju na to da oni, budući da su ih odgajali pripadnici generacije X, koji su bili fokusirani na posao i budući da su rasli u vrijeme procvata društvenih mreža, žude za autentičnim vezama kako bi mogli osjetiti pripadnost. Oni žele komunikaciju licem u lice, a tehnologiju više koriste kao sredstvo.
Bilo kako bilo, osjećaj pripadnosti je jedna od osnovnih ljudskih potreba, a društvene mreže su samo jedno od sredstava koje koristimo kako bismo je zadovoljili. Iako smo svjesni toga da je povezivanje s drugima mnogo više od potvrde putem lajkova, to ne znači da smo imuni na broj koji se nalazi ispod naše objave i da on neće utjecati na našu sliku o sebi.
Istraživanja potvrđuju da lajkovi na društvenim mrežama mogu pozitivno utjecati na nas, ali samo kratkoročno. Razina dopamina se podigne, ali nam je ubrzo potreban novi poticaj te vrste. Drugim riječima, lajkovi nas mogu nakratko usrećiti, ali nam ne hrane dušu.
Ostaje nam vidjeti hoće li izmjena koja nas čeka na Instagramu doprinijeti formiranju autentičnih zajednica, a samim tim i čvršćem osjećaju pripadnosti kod svojih korisnika. Hoće li se korisnici okrenuti drugim platformama na kojima mogu dobiti kratkoročnu potvrdu pripadnosti ili će se stvoriti nova, ugodnija atmosfera bez želje za natjecanjem s drugima?