Navedeno je to u izvještaju jedne strane obavještajno-bezbjednosne službe od 1. oktobra 1993. godine koji je potpredsjednik FBiH Mirsad Kebo, među ostalim dokumentima, predao Tužilaštvu BiH.
”Bombe su stigle iz Sirije te su kamionima Crvenog krsta transportovane u Tuzlu, u skladište u Dubravama kraj tuzlanskog aerodroma. Zajedno s bombama stiglo je i pet stručnjaka za hemijsko oružje zbog obuke muslimana za njegovu upotrebu”, stoji u izvještaju, piše Glas Srpske.
Navedeno je da su pripadnici Armije RBiH prvo htjeli da ih upotrijebe kao bombe s vremenskim upaljačima u defanzivne svrhe, ali da se pristupilo osmišljavanju proizvodnje hemijskog oružja pošto se u Tuzli nalazi dio hemijske industrije.
”U tu svrhu su vjerovatno kontaktirali Ejupa Ganića koji je zadužen za nabavku oružja i razvoj vojne industrije kod bosanskih muslimana. Zbog veličine teritorije te koncentracije vojne industrije i hemijskih postrojenja, Tuzla je izabrana za mjesto proizvodnje hemijskog oružja”, piše u izvještaju.
Navedeno je da je u Tuzli smješten udruženi hemijsko-alkalni kombinat s velikim skladištima hemijskih materija (hlorin). Piše da su tu i postrojenja “Energoinvesta” gdje se proizvode minobacači svih kalibara i rezervni dijelovi, uključujući cijevi za topove i haubice, a da je u obližnjem Maglaju fabrika papira. Navedeno je da su muslimani odlučili da proizvodnju bojnih otrova prilagode upotrebi iz minobacača koji su najrasprostranjenije artiljerijsko oruđe koje posjeduju sve jedinice ARBiH.
Muslimani su u napadu na Vitez i Busovaču u više navrata upotrijebili hemijsko oružje.
Riječ je o minobacačima kalibra 120 milimetara i minama punjenim bojnim otrovima, najvjerovatnije hlorinom. Upotrebu hemijskih otrova potvrdio je i UNPROFOR, piše u izvještaju.
(Nezavisne novine)