Odrastajući sa ocem Brankom, čuvenim dobojskim Stradivarijem, koji je prije nekoliko godina život izgubio u saobraćajnoj nesreći, Mladen Sofrenić je i sam zavolio violine. Održavanje porodične tradicije i sjećanje na oca, proteže se kao nit kroz život ovog umjetnika. Nedostaje mu otac, da bude ponosan na ovo što je on danas.
Nada se da će zahvaljujući čuvanju tradicije, sačuvati sve njihove uspomene i godine zajedničkog rada u ateljeu. Violine su postale sastavni dio njegovog života, a prvu je napravio kao dječak, od samo jedanaest godina. Tada talentovan i posvećen dječak, danas je odrastao čovjek, čije violine su stigle i do Bangkoka, Kanade, Vašingona…
Za drvenim stolom i zidovima prekrivenim raznim alatima, pažljivo gleda violončelo, na kojem trenutno radi. Objašnjava nam da je ovom instrumentu suđeno da ide u daleke krajeve, čak do Vašingtona. A, u februaru će se čuti i prvi zvuci. Ddo tada, započeti posao valja i završiti. Prostora ostavlja tek toliko da bi porazgovarao sa nama i objasnio kako nastaju ovu gudački instrumenti. O svom radu govori sa puno emocija. Osim violine, gradi i violu i violončelo, koje se kaže u suštini najviše i traže. Kontrabas još uvijek nije radio. Sumnja i da će, veliki je to posao, a tržište, koje je malo, to i ne zahtijeva.
Mladen je jedan od malo njih u BiH koji se bavi ovim gotovo izumrlim zanatom. 70-ih godina, njegov otac Branko i rođak Mirko Vukeljić počeli su da stvaraju violine. Mladen je nastavio očev postao. Doskora su dijelili i isti prostor, ali poplave koje su zadesile ovaj grad na tri rijeke, uništile su im poprilično materijala. Kasnije je svako u svom prostoru nastavio da stvara magiju. Mladi, priča nam Mladen i nisu zainteresovani. Misle, prije svega da je ovo lak i jednostavan posao. Nisu spremni ni da uče, a ovo je zanat u kojem se konstantno uči.
Iza sebe ima niz uspjeha, a neki od najvećih violinista sviraju na njegovim instrumentima. Podršku dobija od supruge. U šali kaže da ona najbolje zna, koliko vremena provodi stvarajući nove instrumente.
Iako još uvijek ne zna da li će korijen Sofrenića nastaviti da gradi violine, on vjeruje da će još dugo njegove smirene ruke i dobro raspoloženje praviti violine u mirnom kraju Doboja, ali i da će doći vrijeme kada će mu se obratiti neko koga ovo interesuje te da će biti spreman svoje višedecenijsko znanje o obradi drveta i pravljenju violina prenijeti na mlađe generacije.
TV K3