Karađorđeva ulica u Prnjavoru, zavisno sa koje pozicije i tačke gledišta posmatramo svijet oko sebe, počinje sa velelepnim Hramom Svetog velikomučenika Georgija, dok se na samom kraju te ulice završava sa dječijom grajom i smijehom koji dopire iz vrtića „Naša radost“. Idući tako trotoarom niz ulicu, negdje rekli bismo u samom srcu ove ulice, nailazimo na kuću pod rednim brojem 15 i na kovanu ogradu, na kojoj je sada stara zahrđala tabla sa natpisom „čuvaj se psa“. Pred ulazu u ovaj dom, najviše ipak, privlače pažnju ruže. Ta beskrajna ljepota i miris koji se širi cijelim dvorištem. Posmatramo ih, a dobroćudni starac koji primijeti naš ulazak odmah nam ponosno i razborito reče – ove ruže posijane su ni manje ni više nego prije 50 godina. I danas cvjetaju gotovo jednako kao prije pet decenija. Šire svoju ljepotu, ljubav i pažnju, baš poput i bračnog para Savke i Radomira Mikić, naših domaćina.
Bračni par Savka i Radomir svoj radni vijek proveli su u prosvjeti, a decenijama po izlasku iz đačkih klupa i učionica u svom porodičnom domu, sjećanjima su se vratili unazad. Radomir nam je pričao o svemu… o ulici u kojoj danas žive, životu i radnom vijeku koje su proveli u prosvjeti, o ružama koje pričaju svoju priču, vjeri koju i danas imaju i nadi da će ih Bog sačuvati zajedno do zadnjeg trenutka života.
Ovaj par koji dobro i zlo dijeli već pola vijeka ponovo bi za životni poziv izabrao isto zanimanje. Radni vijek u prosvjeti Savka je počela u prnjavorskom selu Galjipovci, a potom je sa mužem Radomirom, takođe učiteljem, prešla u školu u udaljeno selo Otpočivaljku. Mikići nisu odmah došli u Prnjavoru. Mnogo toga se našlo iza njih prije dolaska u Prnjavor. Retrospektivno smo se vratili u prošlost.
Iako nemaju svoje potomke, Savka i Radomir pomagali su svoje učenike i gledali ih sve kao svoju djecu. Međutim, to što nisu imali sopstvenu djecu, nedostajalo im je itekako. Možda najviše onda kada su otišli u penziju.
Mikići su, osim u prosvjeti, bili angažovani i u svim drugim aktivnostima važnim za opštinu, sa čijim su mještanima dijelili istu sudbinu.
Radomir je između ostalog’ bio predsjednik Vijeća udruženog rada, te predsjednik partije.
Mikići su unijeli dosta novina u obrazovanje. Niko do tada od đaka nije išao na takmičenja. A, upravo su Radomir i Savka odveli prvu grupu učenika iz Gimnazije na Savezno takmičenje Jugoslavije iz oblasti tehnike. Savka i Radomir su do sada pomogli da se iškoluje petnaestoro djece. Sada su to uspješni ljudi, svugdje po svijetu. Ponosni su. Mnogi od njih nisu zaboravili na svoje dobročinitelje i rado im se jave.
Želja mu je i da na kuću postavi tablu sa natpisom „dom za pravedne i napaćene“. Kaže da u njihovom porodičnom domu ima mjesta za sve koji odluče da makar dio svog’ vremena provedu sa njima. Jer, kada podijelimo sreću, sreća postaje veća, a ako podijelimo tugu i probleme, oni postaju manji. Jednostavna logika i smisao života.
TV K3