Kaže se da dobri ljudi čine toplu sobu i onda kada u njoj nema peći. Dobri Savanovići godinama su kojekuda stvarali svoje tople sobe. Peći nije bilo. Nekako im se nije dalo, pa je soba uvijek postajala hladnija i tada su odlazili . Kao kada rode odlaze u toplije krajeve i sviju svoje gnijezdo na drugom toplom mjestu. Tako su i Savanovići. U svojim mislima lutali su hladnim ulicama, tražeći mjesto gdje će moći da se skuće i da spokojno žive. Bilo je svega. I suza, smijeha, a najviše straha kada pogledaju u budućnost svoje dječice.
Naizgled, preko noći promijenio se život višečlane porodice Savanović iz Barlovaca kod Banja Luke. Dragana, Viktorija, Nemanja, Milana, Ivana, Željka, Milan, Sunčica i blizanci Nenad i Lana. Sedam djevojčica, tri dječaka i njihovi roditelji Suzana i Željko kuburili su dan za danom. Godinama su živjeli pod tuđim krovom nad glavom, jer nisu imali kako da sagrade svoj vlastiti dom. Sudbina teška. A oni, svi zajedno, jednim imenom se zovu sreća. Mališani razigrani, pričljivi, puni života. Dočekuju nas kao pravi domaćini. Pokazuju mačke i druge životinje. Nemaju mira, dok se snima razgovor. Čuju se njihovo šaputanje, šale i smijeh. Suzanu ne zatičemo kod kuće, iako smo najavili dolazak, jer je morala da ide u školu, na informacije za školarce. Nešto kasnije pridružila se svojoj najmilijoj skupini. Milana nas je prethodno zamolila da njenu majku ništa ne pitamo. Kaže, rasplače se. Znali smo šta je sve preživjela, pa smo zato i ćutali pred ženom, koja je žena borac. Zato je o njihovom životu pričao Željko. Koliki je teret na njegovim leđima, samo on zna.
Savanovićima je kuću izgradila Humanitarna organizacija “Srbi za Srbe”, uz pomoć anonimnog donatora. Tek kada su kročili na vrata svoga doma, osjetili su pravu sreću. Međutim, Savanoviće nikada nije pratila sreća. Ožiljke imaju i Željko i Suzana. Iako su im djeca zdrava, njih dvoje imaju zdravstvene probleme. Posljednji Suzanin porođaj ostavio je trajne posljedice. Otkazali su joj bubrezi i jetra, ali se nekako uspjela izboriti. Do kraja života, zavisi od lijekova. Željko je takođe lošeg zdravlja, mesar po struci, a danas nadničar, koji radi na dnevnicu, ono što mu se ponudi.
A djeca k'o djeca. Najmlađi Nenad privuče stolicu, spretno se pope, da vidi kako to izgleda kada se njegov tata snima. Pridruži mu se i Lana i Sunčica. Nacrtaše nam crtež i pokloniše. Njihove male ručice počeše da nas grle, kao da smo stari poznanici. Tokom naše posjete stalno su trčkarali, zapitikivali svašta i ljubazno razgovarali, kao odrasli ljudi. A, odrasli i jesu. Sve, kaže Željko razumiju.
Život ih je natjerao da budu samostalni. Dođu iz škole i sami uzmu knjige, ne treba ih opominjati ni tjerati. Kako odrastaju, sve nam više pomažu u kući, priča nam Željko. Dodaje da je jedna od većih stavki u porodičnom budžetu svakako nabavka knjiga, pribora i ostalog što je potrebno za školu. Sreća, pa ima dobrih ljudi, koji im bezuslovno pomažu.
I tako smo otišli od porodice Savanović. Ponos i sloga caruju njihovim domom. Neizmjerna roditeljska, sestrinska i bratska ljubav i sreća, bili su jači i od nestašice vode, neodgovarajućeg krova nad glavom, finansijskih i drugih nevolja i tegoba. Sve njih, svakodnevno, nadjačavaju smijeh, graja i igra mališana, uz brižnost roditelja. Život u skromnom, ali sada već toplom domu Savanovića istovremeno je i srežan i težak. Život ide, djeca odrastaju, a stara kineska izreka kaže: Djeca su kao voda, uvijek nađu svoj put.
Svi koji porodici Savanović žele da pomognu, mogu svoje donacije uplatiti na žiro račun broj 5551000026460889, kod Nove banke A.D. Banjaluka.
Oni koji žele mogu se javiti i ocu porodice, Željku Savanoviću, na broj telefona +38765-524-946.