Erak je rođen 1995. godine u Bosanskom Petrovcu. Godine 1998. dolazi u Banjaluku, gdje završava osnovno i srednje školovanje, nakon čega se počinje baviti pisanjem. U slobodno vrijeme bavi se fotografijom, crtanjem, radom sa djecom sa poteškoćama u razvoju i humanitarnim radom. Iza njega je nekoliko napisanih rukopisa koji još nisu ugledali svjetlost dana.
Kada ste počeli raditi na ovoj knjizi, koliko Vam je trebalo da je završite?
Knjigu “Krenuti dalje” sam počeo pisati 2017. godine, tačno u novembru. Emocije u meni kao da su mi rekle da je vrijeme da počnem sa pisanjem. Proces pisanja je trajao sve do septembra ove godine, pošto sam zbog brojnih događaja u svom životu, morao staviti malu pauzu na pisanje ove knjige i ostalih rukopisa. Zadnje pripreme knjige su odrađene u novembru, kada je i sve bilo spremno za štampanje iste.
Šta Vas je inspirisalo i potaklo da počnete pisati?
Inspiraciju sam uvijek pronalazio u svom životu, ljudima koji se nalaze oko mene i stvarima koje se dešavaju u mojoj blizini i mom životu. Jednostavno, kada znate da vas nešto mnogo pogodi, nekada rasplače, kada vam se dogodi nešto što vas rastuži ili vas tjera da danima, mjesecima razmišljate, inspiracije mora biti. Ne morate je tražiti, ona će se sama pojaviti i doći do vas. To je suština.
U knjizi je dominantna uloga žene kao pozitivnog lika, majke, bake, sestre. Kakav trag su one ostavile na Vas?To je tema koja je za mene jako lična i kompleksna, posebno zato što su te tri osobe koje su me naučile životu i njegovoj suštini. Kada sam imao tri godine, moja baka je preminula i to je bio jedan od prvih i najvećih šokova koji su mi se desili, a tek sam bio na početku svog života. Kroz odrastanje i kako godine prolaze, pored sebe imate dvije osobe koje vas uče šta je život i sve o njemu, jednostavno, one su tu stalno, nerazdvojni ste. To su moja majka i sestra. Ja sam shvatio da su njih dvije postala moja amajlija, zaštita od svega i spas u svijetu punom zlobe i iskvarenih ljudi koji su izgubili osjećaje i emocije.
Pišete i o rastanku, smrti, suočavanju sa strahom. Koliko su se takve situacije odrazile na Vaše pisanje i potakle Vas da radite na knjizi?
Rastanak i smrt su riječi koje u meni izazivaju neku čudnu emociju, posebno od kada sam u životu izgubio osobe koje su bile bijeg od stalnih problema i briga. Vremenom sam počeo da se prilagođavam tom strahu, da ga pobjeđujem. Kada pobijedimo ono što nas muči i kada shvatimo da ne treba tako, život će nam biti puno bolji i lakši. Meni je trebalo puno vremena da se naviknem na sve, posebno na rastanke, jer su oni jako teški i neprijatni.
Koliko je po Vama mladom čovjeku potrebna umjetnost i pisana riječ u periodu odrastanja. Smatrate li da mladi danas dovoljno pažnje posvećuju pisanju?
Nažalost, pisanje je danas jako malo zastupljeno, jer se negdje čitav taj sistem promijenio i danas nam je tehnologija nadohvat ruke svima. Iskreno, meni je jako drago kada vidim ljude koji se bave pisanjem, umjetnošću, jer je to nešto što smiruje, opušta. Znate, uvijek će se u vašim tekstovima pronaći neko ko je proživio jednu scenu iz vašeg života ili čak i sam događaj, pa makar on samo i bio sličan. Postoje ljudi koji vole pisanu riječ i meni to uvijek izmami osmijeh na lice, kao i pune biblioteke ili radnje sa knjigama.
Priprema nastavak knjige
– Ovo je moja prva promocija i sa osmijehom na licu mogu reći da sam jako srećan i zadovoljan. Prije par mjeseci održano je moje prvo književno veče, na kojoj su ljudi mogli čuti ko sam zapravo ja i koje su to moje emocije, o čemu ja to zapravo pišem. Pošto nije mnogo ljudi još imalo priliku da pročita samu knjigu, par onih koji su to uspjeli su jako zadovoljni i reakcije su sjajne, pogotovo pošto se radi o prvoj knjizi i ja sam prijatno iznenađen. Započeo sam sa pisanjem novog djela, odnosno nastavka već pomenute knjige koje bi svjetlost dana trebalo ugledati sljedeće godine, a ujedno počinjem sa pisanjem nove knjige, a ona bi trebala biti promovisana do kraja 2020 godine – objasnio je ovaj mladi autor.
Srpska info