Iako je rođena u Njujorku, opersku divu Mariju Kalas sudbina je u djetinjstvu vratila u Grčku, zemlju njenih poredaka, gdje nije našla samo pravi put do svjetske slave, već i fatalnu ljubav koja ju je mnogo koštala.
Najslavnija operska diva svih vremena, Marija Kalas, kao da je između ostalog živjela i zbog toga da dokaže tačnost narodne izreke po kojoj su sve prave ljubavi tužne.
Žena istovremeno božanskog i demonskog glasa, besprijekorne ljepote i upečatljive nesigurnosti, voljela je samo jednom i to pogrešnog muškarca.
Temperamentna Grkinja koja je blistala na operskim scenama širom svijeta sredinom prošlog vijeka dočaravajući likove Madam Baterflaj, Toske, Norme, Karmen, bila je zapravo samo preplašena devojčica željna iskrenih zagrljaja i ljubavi.
Njena privlačnost bila je magnetska, tako da je u svoje vrijeme bila popularnija od mnogih holivudskih zvezda.
Svojim neobičnim životom, hirovitošću, nevjerovatnom ambicioznošću i svojevrsnim ljubavnim prevratom, plijenila je pažnju medija i javnosti.
Operska diva Marija Kalas rođena je kao Ana Marija Sofija Sesilija Kalogeropulos 2. decembra 1923. godine u Njujorku, na Menhetnu, u porodilištu na 5. aveniji.
Na svijet je došla kao druga od dvije ćerke u porodici grčkih emigranata Džordža i Eveangelije koji su se doselili u Ameriku neposredno prije njenog rođenja.
Brak njenih roditelja nije bio srećan, pa je majka odlučila da 1937. godine napusti oca i sa ćerkama se vrati u Grčku.
U Atini, za vrijeme rata, imućni ljubavnik njene starije sestre Džeki smjestio ih je u jedan stan gdje im je majka Liza obezbijeđivala neophodne potrepštine tako što je postala ljubavnica jednog italijanskog oficira.
Govoreći o djetinjstvu, Kalasova je navodila da se osjećala ružnom, odbačenom i da ju je majka tjerala da pjeva, što je ona mrzila.
Ponekad se pitala da li ona osjeća nešto za nju kada može da bude toliko stroga i hladna. Marija je, postavši planetarno popularna, često izjavljivala da je njena majka bila spartanski stroga i bez ikakvog osećaja za majčinstvo, a naročito za umetnost.
Smatrala je da je nesigurnost koju je nosila kao jednu od osnovnih osobina stekla gledajući loš brak svojih roditelja.
Detalji o njenom odnosu sa ocem nisu poznati, osim da joj nije bio očinska figura za primjer, ali kako mu je ona i pored toga bila privržena i da je patila za njim.
Sebe je doživljavala kao ružno pače jer je bila debela i kratkovida. Godine bez oca koji je ostao u Americi, kao i atmosfera rata i siromaštva bili su više nego teški za život.
Međutim, bez obzira na to, njena majka je još od Marijine pete godine odlučila da mlađa ćerka školuje glas.
Najpre se upisala na Grčki nacionalni konzervatorijum, a zatim i na Atinski konzervatorijum.
Prva profesorka bila joj je Marija Trivela koja je odmah spoznala da je njen glas van svih standarda. Mogla je da interpretira mnoge glasove koji su bili različiti od njenog: soprane, mecosoprane, pa čak i neke tenore.
Naime, njen glasovni raspon išao je od niskog alt-registra do najvišeg fa, najviše note soprana leggero.
Upravo je to bio razlog zbog koga je već 1939. godine započela karijeru u Olimpijskom pozorištu u Atini, ali profesionalnim debijem navodi se 1942. godina kada je dobila ulogu Beatrise u Bokaču.
Iste godine dobila je i glavnu ulogu u Toski, što joj je omogućilo da nastupi u Grčkoj nacionalnoj operi i otvori joj put svjetske slave.
Poslije sklapanja mira, Marija je protjerana iz Opere jer su u upravi bili ljevičari. Vratila se u Ameriku, ali ni tamo nije mogla da nađe posao.
Pozajmivši novac, 1947. otplovila je u Veronu zbog angažmana za četiri koncerta za koja je dobila samo dvjesta četrdeset dolara.
Tamo je upoznala bogatog ljubitelja opere Batista Meneginija, čovjeka starinskog kova koji je govorio samo italijanski. Batista je tada imao pedeset tri godine i bio je tri decenije stariji od Marije. Za njega se udala iste godine, a pored toga što joj je on bio podrška i njegov novac je predstavljao još jednu propusnicu za slavu.
Mnogo je ulagao u njenu karijeru, kako finansijski, tako i posredstvom kontakata i prijateljstava sa uticajnim ljudima Italije.
Prvi veliki trijumf Marija je doživjela 1949. godine kada je u Veneciji sa uspjehom nastupila u dvije veoma različite uloge u operama Vagnera i Belinija.
U milanskoj Skali prvi put je nastupala 1951. u operi Sicilijansko večernje i ovaj teatar bio je njena glavna scena tokom pedesetih. U Londonu je redovno nastupala od 1952, a baš u tom gradu i završila je opersku karijeru 1965. godine.
Sredinom svoje karijere, Marija je naglo smršala izgubivši 35 kilograma, a neki kritičari smatraju da je to bio glavni razlog opadanju kvaliteta njenog glasa u nekim operskim ulogama, dok drugi smatraju da joj je glas postao mekši i zavodljiviji.
Operska diva je na sceni bila izvrsna glumica, a reditelji su smatrali da je teška i zahtjevna za saradnju, ali nadasve inteligentnu i osobu koja zna šta želi.
Često u poslu nije pristajala na kompromise, zbog čega je često bila u žiži skandala. Umela je da otkaže nastup ako se nije osjećala dobro i kada je smatrala da nije dovoljno spremna.
Međutim, ono što je posebno privlačilo publiku i medije bio je njen emotivni život, daleko skandalozniji od poslovnih incidenata.
Bila je žena izrazitog seksepila koja je magnetski privlačila suprotan pol. Volela je starije muškarce, one od autoriteta, bogate i uspješne poslovne ljude, ne toliko lijepe, koliko popularne zavodnike i srcelomce.
Svog muža Đovanija opisivala je kao ćutljivog i uzdržanog, ali i nekog ko je umio da bude prijatelj i on je ima nekakvu očinsku ulogu u njenom životu.
Njihov brak i nije bio ispunjen strašću, što je i doprinijelo da se kasnije nađe u zagrljaju drugog muškarca. Marija je okružena dosadom koja ju je opsedala uplovila u novu ljubav, što ju je koštala karijere i markiralo kao poznatu ljubavnicu omalenog Grka, poznatog brodovlasnika i milijardera Aristotela Onazisa. Prvi put su se sreli na jednom balu u Veneciji u periodu dok su oboje bili u braku.
Onazis je nešto kasnije odlučio da pozove Mariju i Đovanija na krstarenje Mediteranom njegovom jahtom Kristina.
To krstarenje predstavljalo je inicijalnu kapislu za Marijinu odluku da se prepusti Onazisovom zagrljaju.
U tom trenutku Aristotel je bio vjenčan sa Tinom Livanos sa kojom je imao ćerku i sina. Njihov brak nije bio sklopljen iz ljubavi, već je kroz ovu vezu on osigurao sebi pristup u krug vrhunskih brodovlasnika.
Tina je bila izuzetno samosvjesna žena visokog društva, govorila je strane jezike, njen život je bio sastavljen od raznih zabava, prijema i večera na kojima je ponašanje variralo od uštogljenog na početku večeri do raspusnog i vulgarnog na kraju.
Međutim, razvod Onazisa i Tine nije bio okončan kada je Marija sa njim stupila u ljubavne odnose.
Uplovili su u romansu 1959. godine, pošto se njen brak uveliko raspadao. Aristotel je uzvratio na izliv njenih emocija tako vatreno da je svako na palubi Kristine, uključujući i njegovu ženu Tinu, znao da se među njima nešto dešava.
Od tada pa do kraja Marijinog života, jedina osoba koja je, pored umjetnosti, postojala za nju bio je Onazis.
Kada se završilo ovo putovanje, Marija je molila svog muža da se razvedu, zbog čega je Menegini bio van sebe i javno je optužio Onazisa za slom svog braka. Međutim, to nije sprečilo bogatog brodovlasnika da napravi ponudu: Koliko hoćete za Mariju? Pet ili deset miliona? Ipak, Aristotel nije mislio na razvod, htio je i ljubavnicu i suprugu.
A kada se, ipak, razveo, Mariji nije ponudio brak. Do vjenčanja nikada nije došlo i on je zauvek ostao njen ljubavnik.
Njihova ljubav bila je snažna i strastvena, ali je Marija uvijek bila ta koja je morala da pravi kompromise i prihvati Onazisa ne pokušavajući da ga promjeni.
Ona je bila smrtno zaljubljena, a on očaran njenom slavom i harizmom. Onazis se nije razumeo u umjetnost, a operu nije mogao da podnese.
Umjesto da odlazi na koncerte, radije je plesao u tavernama na način kako se to radi u njegovoj domovini, a oko sebe je razbijao tanjire.
Često je govorio: Za mene je slušanje tih arija, kao kada bi dva italijanska kuvara uzvikivala recepte za rižoto. Pa, ipak, ostalo je upamćeno da je svojevremeno kupio čak sto karata kako bi dokazao Mariji Kalas koliko mu je stalo da je vidi na sceni. Dešavalo se i da je često ponižava rečima: Imaj na umu, ljubavi, da ti nisi moja žena ili domaćica u kući. Ti si samo gost ili Ti si kao pevačica iz noćnog kluba sa zviždaljkom u grlu.
Marija sa Batistom nikada nije uspela da zatrudni, što bi, kako je verovala, popravilo njen glas i ten. Kada je sa Aristotelom 1960. ostala u drugom stanju, on je reagovao grubo: Imam već dvoje dece. Čemu još jedno? Za vreme trudnoće, Marija je odbijala da je bilo ko vidi i 30. marta 1960. rodila je dečaka koji je živeo samo nekoliko sati. Dečak kome je dala ime Omero Lengrini sahranjen je u Milanu. Ali, budući da je ona bila ljubavnica, rođenje i smrt dječaka morali su da ostanu tajna. Poslije smrti, među ličnim dokumentima Marije Kalas pronađena je jedna mutna fotografija mrtve bebe iz 1960. godine.
Zbog smrti djeteta Kalasova nije imala hrabrosti da se suoči sa realnošću i krene dalje kroz život, već se predala tabletama za umirenje, kao svojoj jedinoj utjehi.
Zbog svega što ju je snašlo, Marija je sebi htela da oduzme život, ali Onazis ju je našao u pariskom stanu koji joj je on kupio. Iako se od nje nikada nije zaista rastao, nije propuštao priliku da je povredi. Znao je kao niko drugi koliko je ona ranjiva i duboko u sebi uvjerena da je ružna. I pored toga, kako su pričali prijatelji, jednom, kada mu je pokazala svoj novi šešir i pitala kako mu se dopada, rekao je: Kupi novi šešir ili ga skroji od dela svog nosa.
Emitujući takvu lošu energiju i očaj, nesvjesno je gurala Onazisa od sebe i gurnula ga je pravo u naručje Žakline Kenedi, udovice ubijenog američkog predsednika Džona Kenedija. Godine 1964. Onazis se prvi put pojavio u javnosti sa Džeki, koju je upoznao devet godina nakon početka veze sa Marijom. Nakon samo tri meseca zabavljanja, on se i oženio najpoznatijom udovicom na svijetu. Marija je bila šokirana, a vijest o njegovom vjenčanju saznala je iz novina.
Godinu dana posle svog venčanja sa Džeki, Onazis je zazviždao pod prozorom Marijinog apartmana, sa kojom je potom obnovio strasnu vezu. Jednom prilikom je u noćnom klubu Maksim, glasno uzviknuo: “Kako je dobro opet osetiti Marijine debele kukove. Kostiju sam sit kod kuće”.
Kada je osjetio da je kraj blizu, pozvao je Mariju i rekao: Ona treba da dođe, supruga treba da dođe. Bliski prijatelji kažu da je Marija Kalas cele noći preležala budna u njegovom bolesničkom krevetu kada joj je rekao: Voleo sam te. Ne uvek dobro, ali toliko koliko sam samo mogao. Posle njegove smrti Marija se vratila u svoj pariski apartman i živela skoro usamljeničkim životom.
Kada je shvatila da više nema potrebe da bilo kome dokazuje kako je velika pjevačica i poželjna žena, napustila je i operu i Di Stefana.
Godine 1977. snimila je film Medeja i potpuno se povukla sa scene. Dve godine nakon smrti svoje najveće ljubavi, 16. septembra 1977, u svojoj pedeset trećoj godini umrla je i Marija. S ovog sveta otišla je zbog bolesti srca koje je oslabilo nakon prevelike upotrebe sedativa. Njen pepeo rasut je, po njenoj želji, po plavetnilu Jonskog mora u čijem je srcu, na ostrvu Skorpios, sahranjen i Onazis.
Nezavisne novine