Ovim romanom autor “zaviruje u duše” Knežopoljaca, opisujući ih kroz istoriju i sadašnjost, a njihovu budućnost tek naslućuje.
“Ako su Knežopoljci ravni Spartancima, onom jakom i prejakom borbenom duhu, meni kao piscu to daje za pravo da ispričam priču o njima”, ističe Karan.
Osim kozaračke kataklizme, koja je duboko urezana u njihovu svijest, romanopisac dočarava i neki drugi svijet – Knežopoljce u poslijeratnim godinama u nastojanju da svojim radom stvore ljepši život.
O knjizi je govorio i profesor Ostoja Đukić, ističući da su likovi vrlo zanimljivi i zrače optimizmom i jakom voljom.
“Osnovna poruka ovog djela je da se Knežopoljci radom i pjesmom brane, a uspomenama i suzama vraćaju u paklene godine slavne kozarske epopeje”, rekao je Đukić.
Potpredsjednik Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva “Prosvjeta” Republike Srpske Filip Perišić je naglasio da Karan sa lakoćom slika predjele svog zavičaja i dočarava ljepotu prirode.
“Svaka rečenica, svaki pasus isijava nekim slikovitim značenjem i zato se roman čita sa lakoćom i uživanjem”, dodao je Perišić.
Autor ovog romana Vasilije Karan se u toku Drugog svjetskog rata na Kozari izgubio od roditelja, pa je, bez ikoga svoga, preživio ratne dane na toj planini i tom vremenu posvetio većinu svojih književnih ostvarenja.
(RTRS)