TV K3

android aplikacija

instaliraj

Dan kada su se Srbi vratili na vrh, a Hrvati “zauvijek pobjegli” sa postolja (VIDEO)

Dan kada su se Srbi vratili na vrh, a Hrvati “zauvijek pobjegli” sa postolja (VIDEO)

Pune dvije i po decenije je prošlo od veličanstvenog povratka košarkaške reprezentacije tadašnje Jugoslavije na svjetsku i evropsku scenu osvajanjem zlatne medalje na Evropskom prvenstvu u Atini 1995. godine.

Nema tog stanovnika Srbije koji ne zna priču o momcima koji su se poslije četiri godine sankcija i zabrane igranja na međunarodnoj sceni vratili na velika vrata i pokorili Evropu, ili je bolje reći, uzeli ono što je već bilo njihovo.

Dan kada je ustanovljen doček ispred Skupštine

Te godine je i prvi put priređen doček ispred Skupštine grada koji je kasnije postao tradicionalan kad god naši sportisti osvoje neko važno odličje. Tako će i u četvrtak uveče svi iz te generacije koja je donijela zlato u Srbiju i ogromnu radost narodu, izaći na već legendarni balkon i 20 godina kasnije još jednom pozdraviti sve one koji su se zbog njih okupili.

Vjerovatno je većina vas prethodne noći gledala reprizu tog duela protiv Litvanije na RTS-u, stariji su se prisjetili kako je to izgledalo, a oni mlađi dobili priliku da i oni vide šta su tada pod koševima radili Đorđević, Danilović, Divac, Paspalj, Bodiroga, Obradović, Savić, Rebrača, Berić, Tomašević, Koturović i Sretenović. Ako niste, onda ćemo vas mi sada podsjetiti.

Bio je to jedan od najjačih evropskih šampionata koji su održani, gdje gotovo da su igrali svi najveći asovi evropske košarke tog vremena i u takvoj konkurenciji koja je bila više nego žestoka trijumfovali su oni koji su bili najbolji, koji su već bili šampioni Evrope, ali im nije bila data šansa da brane zlato iz 1991. godine zbog svih mogućih sankcija uvedenih Srbiji.

Gladni pobjeda i uspjeha

Bili su riješeni košarkaši u plavim dresovima da tada vrate ono što im je nepravedno bilo oduzeto, gladni pobjeda, gladni uspjeha, željni da donesu dozu sreće svom narodu koji tih godina baš i nije znao kako ona izgleda i uspjeli su u tome. Sve se tada poklopilo i samo najavilo ono što se događalo narednih 6-7 godina, a to je bila – dominacija cijelim svijetom.

Najbolji trener Dušan Ivković je predvodio sa klupe gdje mu je asistirao Željko Obradović već u to vrijeme trostruki klupski prvak “starog kontinenta”, a na terenu su po njihovim taktovima igrali sve same legende košarke na ovim prostorima i kada uz sve to dodate izuzetan voljni momenat i neopisivu želju da se ova zemlja vrati na mjesto koje joj pripada, onda dileme nije bilo.

Devet trojki Đorđevića u finalu

Gazili su “plavi” redom svakoga, devet utakmica je bilo i devet pobjeda na putu do zlata, a dva puta su pobjeđivali domaćina Grčku i dva puta tada jednu od najjačih evropskih reprezentacija Litvaniju.

Baš i ta finalna utakmica protiv “zelenih” iz nekadašnje republike SSSR-a pokazala je koliko su naši košarkaši bili voljni i željni dokazivanja da su najbolji.

Sjećamo se kako je Đorđević sipao trojke u koš Litvanaca, kako je Danilović zakucao preko Sabonisa, kako su se Divac i Savić borili sa jednim od najboljih centara u istoriji košarke, a vrlo dobro se sjećamo i suza ovog litvanskog gorostasa pred sam kraj meča koji je dočekao na klupi zbog pet ličnih grešaka.

Baš su te njegove suze na neki način bile simbol odlaska fenomenalne generacije litvanske košarke i dolaska nove sile. Bio je svjestan sigurno Sabonis da je to bila labudova pjesma tog fantastičnog tima koji nije nikada uspio da osvoji Evropsko prvenstvo, bar ne pod imenom Litvanije (neki od igrača su to učinili pod imenom SSSR).

Zato je i plakao on i zato je toliko komentarisao svaku sudijsku odluku i skakao na arbitre, zato je i veliki Šarunas Marčuljonis bio u jednom trenutku povukao ekipu sa terena smatrajući da se sudi u korist Jugoslavije, ali ubrzo mu je Đorđević objasnio da ne bi trebalo da baca ljagu na svoju veliku karijeru takvim potezom, pa je vratio saigrače među kojima su bili još velikani poput Homičijusa, Kornišovasa, Kurtinaitisa, Štombergasa…

A šta reći tek o domaćinima, Grcima, koje smo smatrali i dalje smatramo našom braćom, a koji su tokom većeg dijela finala navijali upravo za Litvance, zviždali kad god je neki naš igrač imao loptu, a aplauzima pozdravljali svaki koš protivnika. Koliko je samo u hali “Marusi” grmjelo u pojedinim trenucima “Ljetuva, Ljetuva”?!

Dobro se sjećamo i onih nevjerovatnih i zaglušujućih zvižduka koje je dobila jugoslovenska selekcija kada se popela na pobjedničko postolje, a da ne govorimo o tome što od njih nije mogla da se čuje ni himna pobjedničke ekipe. Cijela hala je tada bila protiv “plavih”, ali nisu zali da su im time dali vjetar u leđa.

I na kraju, kada smo već kod tog pobjedničkog postolja, ono što se dogodilo postalo je najveći mogući presedan i jedinstveni događaj u istoriji košarke koji se nije dogodio ni prije, ni kasnije. To je onaj čuveni silazak bronzane hrvatske reprezentacije sa podijuma u trenutku kada je trebalo pobjednički igrači da se popnu na najviši stepenik.

Bio je to njihov svojevrsni revolt i želja da pokažu kako ne žele da budu na istom podijumu sa igračima iz zemlje sa kojom su ratovali tokom prethodne četiri godine.

Bespotrebno su dozvolili politici da se umiješa u sport, a time su samima sebi učinili medveđu uslugu, jer poslije toga više nikada nisu uspjeli da se domognu medalje na velikim takmičenjima, a nije da nisu imali kvaliteta.

Ostala je i dalje da kruži legenda o rečenici nekog Srbina koji je tada bio u hali “Marusi” i koji je navodno poslije tog njihovog čina rekao:

“Sada ste sami sišli i više se nikada nećete vratiti”!

(Telegraf.rs – Foto: Screenshot / Youtube)

 

TV K3 aplikaciju za android besplatno možete preuzeti na ovom linku

Komentarišite

Your email address will not be published.